Ja kad pricam o tome kako sam se usro, nije ni upola tako narativno ni zanimljivo: Ja krenuo na takmicenje u karateu, meni se prisralo, ja rekoh vozacu da stane, on rece da smo blizu, mi dosli, ja trazio WC, nisam ga nasao, usrah se (ne, nisam tad nosio beli kimono), odgegah se iz hale pune ljudi i dece, pokusah da se ocistim, nisam uspeo, zvah trenera, on dodje, on me vidi, on se potajno nasmeja, on isprica svima i rece im da mi se ne smeju, on je kreten, on je budala, kako ga samo mrzim, on zovnu mog cala, moj cale dodje, moj cale stavi satorsko krilo na sedista, da ih ne zaserem, moj cale poce da me vozi kuci, nije mogao vise da izdrzi smrad, zaustavi kola, izadje i podignu satorsko krilo i rece da stanem iza njih i da se operem, tu, na vrlo prometnoj zlatiborskoj magistrali, iza malog satorskog krila.