nekad se pitam nije li čovjek ograničen a priori.. kao ljudsko tijelo koje koliko god da je dobro pripremljeno ne može trčati 100 m drastično ispod 9.74 s, bez obzira na eksplozivan start i fokusiranost..... jednostavno se istrošiš.. pregoriš.... ima li i ljudski duh nekakvo ograničenje.. due date... nekakvu kočnicu... safety button ako hoćete... kad zaustavi svaki rad... kada više ne može podnijeti bombardiranje konstantnim odabirima, odlukama, promjenama..... prelazi u inercijski mod... gdje je sve tupo, jasno i jednostavno.. i samo živiš....?