Sve misli odbacivši i koncentrirajući se na sadašnji trenutak, ramenom odgurnem debela staklena vrata i...

@jean samo naprijed;) ja se prvo dobro zagrijem, ruke posebno i ramena onda se dobro istegnem i malo visim na štangi, spustim ruke i stišćem šake da proradi cirkulacija, onda se samo lagano odgurnem s nogama, tj, poskočim i dignem ko na onoj fotki, držim se gore koliko god dugo mogu i lagano se spuštam, dok mi ruke nisu skroz ispružene, i tak uspijem 4 puta, za sada evo, to je zdravo seljački objašnjeno:)

Ali kada kod nekoga osjetim da mi glumi, odgurnem ga daleko od sebe ', rekla je Paris gostujući kod Oprah Winfrey.

Koji ti je kurac, to sam ja, Sisketanović - i odgurnem ga tako da je ovaj pao na stroj za okretanje sijena.

Otiračem se odgurnem prema zidu i smiješim se i nastojim joj skrivanjem pogleda što više oštetiti opremu - ne mogu te tek tako lako pročitati ako sklopiš oči "

Došlo mi je da ga takvog sitnog, tamnog, mršavog, odgurnem koferom: iziritiralo me to što me procijenio kao narkomana samo zato što sam maloprije jednom prolazniku usnama laštio palicu.

Brzinsko skidanje i bacanje sa sebe, na krevet ja na njoj, a njena glupa macka odluci ostrit nokte na njezinim carapama, malo je odgurnem, ona ponovo, malo je jace odgurnem (citaj lupim nogom), macka uz mjauk odustala, ali ona odustala, kako ja mogu njenu macku tuci, neka je ona poslije jebe

Zazvoni telefon, odgurnem ja one papire od sebe i udri pričat sam što mi je palo na pamet.

Koliko je trajao moj korak, toliko je trebalo da ti i kaput i torba skliznu na pod, a ruke se podignu u pomalo razočaravajuće defenzivan daj pet, pa dvaput stav, samo što tu radnju tvoji dlanovi dočekali nisu, a tvoja ramena našla su se u mojim šakama taman toliko da skupa s njima odgurnem i ostatak tebe preko stola koji se uz iritantne zvukove odsklizao par koraka od svojeg prirodnog staništa gdje smo ga zasadili još prije deset godina.

Čekalo se samo mene da načinim pravi korak... ma jebo pravi korak... kakav pravi korak... da je gurnem... da odgurnem svoj čamac od njenog kopna.

Kad ih odgurnem od sebe, onda sam hladan, sebičan, umišljen.. grub, bezobrazan, Nevjerni Toma.. kad ih pustim k sebi, onda me zaebu.

Kad se pojavi neko onda zajebem pa ga nebrem zavoljet ka bi ja htjela i onda se javi onaj osjećaj kak da ne radim nekaj okej i onda odgurnem sve ljude od sebe.

On vidi... ja se uvjeravam da ne vidi.. i uvjeravam se da Njemu nije stalo... samo da bih sebi dala opravdanje da Ga odgurnem od sebe.... i da bih uz pomoć nekog bijesa prema Njemu opravdala svoje čini... i loše činim ponekad samo da se Njemu pokušam osvetiti... a kome naudim.. nikome nego sebi, draga spidom... u cijeloj priči.... samoj sebi sam naudila... čim sam od Njega otišla...

I tu se u meni probudi neko drugo dijete, toplina tog čaja slomi buntovnicu koju tako zdušno gradim i odgurnem sve knjige koje sam stavila pred sebe te odem u kuhinju pojesti doručak koji mi je pripremila baka.

Par puta kad sam pokušavala izać kad bi me netko mojih godina lupio tak jer je probao ulazit, lijepo ga odgurnem čisto da osjeti laktom, pa nek si misli.

Odgurnem se desnom rukom od zida, a lijevom gurnem Lovića u naručje indijanskom poglavici koji mu sjedi nasuprot tako da se obojica sruše.

Odgurnem ja njega, rasirim ruke, pogledam Bana koji se dere " ajmo radi radi ".

Otključam vrata jednom rukom, nogom ih odgurnem, uvučem i sebe i vrećice što vise s druge mi ruke u mrak hodnika, pa u tom istom mraku nabadam ključem dok ne ponovim radnju, ovaj put u smjeru suprotnom.

Sljedeće subote sam uz voditelja ponovio princip suprotna ruka i noga, tj. da istovremeno iskoračim s jednom nogom, a štapom u suprotnoj ruci se odgurnem.

Nogom još uvijek obuvenom u seksi štikle nježno ga odgurnem od stola na vrlo udobnu i modernu njišuću stolicu na kojoj sam prije sjedila.

Ustanem i odgurnem misli koje su me opsjedale i priđem otvoriti joj vrata.

Obično mi na ovom mjestu mišići počinju podrhtavati, a ona odvratna pomisao, kako bi možda trebao stati i usporiti, jer počne me kopkati sve dok je odlučno ne odgurnem u stranu, u žbunje, u mislima tražeći oproštaj od šume, zbog zagađivanja mislima koje ne pripadaju ovdje, nedostojne su pravog trkača.

Zakora č im u sobu, hvataš me za ramena, okre ć eš snažno prema sebi, utisneš poljubac na usne, dlanove na nadlaktice mi, le đ a uza zid, teško dišu ć i, nogom negdje iza sebe zatvaraš vrata, a ona se baš ne daju, dlanovima odgurnem ti prsa ne odvajaju ć usne od so č nih i mekih tvojih, le đ a ti naslanjam na vrata što se pritisku dva tijela oduprijeti ne mogu, treskom kapituliraju, odzvanjaju ć poput gonga na po č etku sjajnog, obe ć avaju ć eg boks me č a.

Odmah sam skoknuo do birca i pobrao svu lovu iz kase, zanemarujući pritom gunđanje malog od šanka, trčeći se vratim u kinesku radnju i grubo odgurnem bakicu koja je študirala jaknu namjeravajući ju kupiti unuku.

Prvi vidljivi znakovi bili su trčanje na prstima uz stepenice, ono što nije bilo vidljivo je teže dizanje iz čučnja na tjelesnom, naime svi su se dizali sa ispruženim rukama ispred sebe, moje su uvijek dodirnule tlo da se malo odgurnem, zaostajanje u dužem trčanju, teže hodanje uz stepenice posebno ako su bile više i sve češće hodanje po prstima a ne na cijelo stopalo.

Ne znam kome da se obratim za pomoć, na koji način da ja s njom razgovaram o konkretnoj stvari, kako da ju preispitam a da ju ne odgurnem od sebe?

A ne želim da trošim vreme na to da ih sprečim, odgurnem, da se okrenem - jer prosto neću da mi bilo šta remeti Hod

Prešle smo cestu i stajale s njima na kaj se stvorio frajer koji je bio s nama na stanici (ne kužim iskreno kaj je odlazio i dolazio) al sad je trebao cigaretu.Ja sam mu uletila: " Hej dragi pa di si ti? " i primila ga ispod struka.Rekla sam im da mi je to dečko i rekla svom novom dečku " Daj Ivane čuvaj me " i približila mu se nakon što bi se razdvojili.Kaže meni frajer: " Bila si blizu s imenom... " i smije se.Na neku foru su sendvič i " slatkica " znali kak se ja zovem, ne sjećam se kak, i pitali su " Ivana " kak se ja zovem.Ko fol da ne skuže ja njemu šapnem ime al nije prošlo jel su svi čuli.Kaže meni sendvič da ga zbarim na kaj mu odgovorim da smo ja i Ivan sramežljivi.Tad mi se jako približio s pitanjem dal hoću njega i odgurnem ga da se makne.

Malo poetički, rekli bi, ali upravo takav osjećaj izazviva u meni kad se napokon pokrenem i odgurnem ovaj sjedilački način života koji ne vodi ničem dobrom.

Ali ona... gura prijašnju ljubav od sebe i uzima moju... shvaća da " to nije to " i dopušta mi da je odgurnem od sebe.