E, i za ribnjak se oće miran tok i zgodna topologija za pregrade, ne vjerujem da se 1585. neko satro praveć ribnjak ako nije bio prirodno formiran (Jezero Dračan) i zato Budiše odmičem na Vrbicu (utok Vrbice u Ričinu).

Samo odmičem tezu ' židovske urote ' kao mit, a s druge strane su i njihovi mitovi.

Zadnjih 2 - 3 mj. s treningom završavam kasno, tako negdje otprilike tako da se znalo potrefit i da jedem u 22,30. I to uredno UH-e sa P, nekad čak i sladoled nakon toga;) Da naglasim - nisam na masi, kile stoje, hlače padaju: D Jednostavno treba naći neki svoj đir... ja što se više odmičem od " pravila " i malo šire gledam na stvari (mada, teško je reći koja su to pravila više:))) bolje mi ide...

Ali što se ja više odmičem od nje, ona meni sve više prilazi.

Odmičem se malo od tebe, a ti još uvijek stojiš tako, sa guzom gore, a glavom zabijenom u jastuk i jako i glasno dišeš.

Odmičem se, primam te za bokove i okrečem na trbuh.

Ispravim obje ruke i, kada ih odmičem jednu od druge, knjiga se povećava.

Sunce: Odmičem, obzori mi taru lice.

Na trenutak pomislim kako će me baciti s balkona i naglo se odmičem od ograde prema zidu.

Odmičem njezinu ruku i polako istražujem teksturu rublja, posve promočenog sokovima njezine želje.

Visim na užetu I spuštajući se odmičem od stijene.

Odmičem se od tebe, kažem ti da to sve prepustiš meni i najprije sebi skidam bokserice, iz kojih napet kao puška izlijeće« on », a onda prianjam na posao skidanja tebe.

Sa prigušenom psovkom koja mi se otkida sa u usana, odmičem od staze na kojoj se njih nekolicina zagrijava i sjedam na obližnju klupu.

Odmičem ga i smijući se vraćam na mjesto dostojanstveno.

ja iza svojih stavova barem stojim.: rolleyes: na svu sreću mama me dobro naučila da se odmičem od ovakvog ološa kao što si ti pa te ovaj put neću propisno izvrjeđati.: rigo:

Drugi razlog za prisjećanje je i taj da se brzim kretanjem vlaka koji se odmiče od mog mjesta polaska, odmičem i od Toma samoga, toliko da ga mogu vidjeti još bolje.

Prepoznaje me vjeran poznati prostor I doziva još zadnji put Za oproštaj Pita me što se zapravo dogodilo gdje su svi i koliko nas je još ostalo a ja užurbano odmičem uz osmjeh nelagode i ne želim kontakt

Sve što dalje odmičem, znam da sve manje znam.

sama sam dok zamišljeno zurim u nakrcane šarene izloge. sama sam dok odmičem neobuzdanu kovrču s tvog orošenog čela... sama sam dok spremam tek pročitanu knjigu i dok pišući ovo upijam upitne poglede prolaznika.

Isto činim i sa nogama i odmičem se malo.

Dubok joj se uzdah otima iz grudi, a ja se, uplašen da sam je svojom nespretnošću probudio, brzo odmičem.

Odmičem se od nje, a Lorena skuplja noge, grabi plahtu i omata je oko tijela i gleda me pogledom kao da želi reći kako sam nešto skrivio.

Nestrpljivo odmičem brzim trzajem rame, pa i dalje držeći prikovan pogled na Mili, potrčim i sasvim obučen, na meni su traperice, crvena košulja i lagane mokasinke, naglavačke se bacam u plavo more koje mi odnosi prvu ljubav i plivam uokolo, sve dok ne ugledam odbačenu kutiju cigareta, grabim je i pobjedonosno sa širokim osmijehom na licu, podižem je visoko iznad plave uznemirene površine i mašem Mili.

Rečenica " I move away from the mic to breathe in " (Odmičem se od mikrofona kako bih udahnuo) koja se pojavljuje u videu postala je legendarna i, naravno, postala metom mnogih parodija.

Tako na par trenutaka, u trajanju nekoliko sekundi, odmičem se od stola, od računala, od svega oko mene, i sklopljenih očiju uranjam u tu nutarnju tišinu, kroz koju, naslućujem i osjećam kako kapa neprekidno, kao snijeg, kao prašina, kao sjeme iz nevidljivih vrtova tamo gore, poruka: ti nisi sam, još je netko s tobom.

I što dalje odmičem, sve jače osjećam kako je nemirno srce moje, Bože, dok se ne nastaniš u meni ovoga Božića.

Vrlo sam uzbuđen, pun je mjesec, pio sam cijelo poslijepodne, i u sumrak, kad ti se pjeva, vratio sam se u zaseok, preuzeo stražu, tri kuće na brdu, prema dolini polja kukuruza i dalje šuma, koja je možda ničija, ali vjerojatno su u njoj, ne znamo jesu li minirali rub, a možda ih i nema, ništa se ne zna, gdje da zalegnem, sam ću provesti noć ovdje, iza hrpe pijeska, nezgodno, tvrdo, u kući na tavanskom prozorčiću, lako je odozgo zapucati, malo teže pobjeći, pijan sam, pišat ću do jutra, spustit ću se prema šumi, moram vidjeti što ima dolje, ako ne računam dvije babe, zaključane u dvije drvene kuće, sam ću provesti noć ovdje, na mjesečini, to je sigurno, ako ima koga dolje sad me vidi, zatrčim se, među kukuruze padnem, ne mogu ostati gdje sam ušao, pognut taktički se odmičem dvadeset koraka naprijed, prijeđem u drugi nasad dvadest koraka desno, tu zalegnem, teško dišem, piša mi se, iznad lica sjaji mjesec, banalno, vrlo sam uzbuđen što se ništa ne događa, vadim nož, raskolim bundevu, ona mi je uzglavlje, jesam li dovoljno lud da zaspem ovdje, u čuturici samo voda, u trbuhu počne rasti zvuk, vrtloži se pa se penje do ušiju, prvo bas, pa nož koji vitla, grmi sada, to je helikopter, nisko nadlijeće, jedno crveno svjetlo, noć i mjesečina ostali su za njim, tišina, ništa se nije promijenilo, nezgodnije se bilo vratiti uzbrdo, okrenuti leđa mjesečini, očekujem da netko vikne, kao da sam dječak koji noću krade šljive, ali neće, znam da neće, pa sam sjeo na prag nedovršene kuće, jedine od cigle, od najposlovnijeg brata praščića, glava me boli, zahladilo je, znoj se suši, pa se ukočim, jer netko je tu, teško diše, puše, pijan sam, otkočim kalašnjikov, na tlu je, možda je i on pijan, nemoguće, nije čovjek, stigao je gospodin jež, kako mi je drago, kolega, ti i ja noćas vladamo ovim brdom, iznad nas helikopteri lete, iznad njih sateliti, još više mjesec, tjedan dana poslije na tom je brdu poginuo momčić koji je jednu godinu išao sa mnom u razred, neki Zlatko, s kojim se nikad nisam družio, i nisam znao da je baš iz ovog zaseoka, i da ih je jedini dočekao pucnjevima, bio se vratio, kad smo mi povukli, pa su ga ubili, bio je šutljiv, vonjao na krave, pao je razred, završio za vozača, postao zarana odgovoran, pa su ga ubili, do tog trenutka nije učinio ništa posebno, bio je prespor za anegdote, kamoli za matematiku, čuo sam da se uskoro trebao oženiti, pa su ga ubili, sigurno se ne bi preplašio ježa, i kukuruz za njega nije bio minsko polje znatiželje, mjesec je sjao bezveze, pa su ga ubili, prerano se, za razliku od mene, morao suočiti sa stvarnošću.

Osjećam se nestvarno, dok se odmičem od čvrsto zaspale djevojke, pažljivo ustajući, čuvajući se naglih pokreta.

- Vidjeti ćemo - kažem i blago joj odmičem ruku, blago, pažljivo, da je ne uvrijedim, jer počela je buditi želju u meni, a to ne želim.

- Nemoj - jeca Dolores, dok joj guram krpu u usta, vezujem joj na potiljku čvor i odmičem se od kreveta i gledam u nju, zadovoljan svojim djelom: vezana je poput kobasice i ne može mrdnuti.