naravno da nisam spavala. osim ako ćemo spavanjem nazvati višesatno prevrtanje u znojnom bunilu. ranojutarnju nervozu sam usmjerila na činjenicu da svi, i sestra, i tata, i mama, imaju želju voziti se do aerodroma i mahati mi. the grand oproštaj. aaaa ostatkom kapaciteta mozga sam razmišljala o tableti za smirenje/spavanje koju nosim u ruksaku. progutati je ili ne? postoji ta neka čudna logika kojom sam pobijala tuđe glasove za. ako budem omamljena od tablete i nešto loše se počne dešavati, a ja toga ne budem svjesna da reagiram sve će završiti još gore nego bi trebalo. zaboravimo na tren upitati se koja bi to moja reakcija mogla utjecati na ishod eventualne zrakoplovne katastrofe i uživajmo u fantaziji u kojoj ja svojim umom održavam mir i ravnotežu u svemiru, na nebu i u avionu.