Svaka zajednica ima i uspona i padova, ali svima nam je bitno da zajedno odrastamo i sve više rastemo u vjeri.

Jedina " uvjetovanost " je okružje u kojem se rodimo i odrastamo i ljudi koji nas odgajaju (roditelji, škola, prijatelji, društvo, događaji u životu - smrt bliske osobe, dobro ili loše stojeća obitelj, intelektualni profil roditelja i slično).

Izuzmimo sad okolnosti situacije u kojima odrastamo, svatko je potencijalni ako ne genij, onda bar čovjek koji je u stanju sebi stvoriti ugodan i produktivan život, kao što je i potencijalni serijski ubojica.

Solo, Raul, Claudio i Blas postaju naši prijatelji, vezujemo se za njih iako se oni ne žele vezivati, putujemo s njima, nadamo se, tugujemo i odrastamo s njima.

A možda sam jednostavno sjetna što shvaćam da odrastamo i da se vremena mijenjaju... i da se Ivana zbilja udaje.

Svi se sjećamo i svi odrastamo kroz svoje duhovne i emocionalne platforme, ali i kroz Nikinu izložbu.

None su nam pričale o tome kako je vrijeme u kojem su one odrastale bilo znatno drukčije od vremena u kojem mi odrastamo.

Jer ipak, još i dan danas se kod nas sex smatra nečim zabranjenim i tabu tema po crkvama, školama, pa čak i domovima gdje odrastamo.

To možda pali u jednoj fazi naših života, nazvala bih je mladenačkom, nezrelom i ludom, ali nakon toga svi lagano odrastamo.

Svi odrastamo u ovoj atmosferi prisile i nasilja, autoriteta i poslušnosti, obaveza i straha od kazne, živimo to kroz cijeli svoj život.

Jednostavno naše okruženje u kojem odrastamo i kojem se obrazujemo nas uopće ne potiče da budemo inovativni, da pokušamo svoje ideje realizirati, da budemo poduzetni.

Često puta nam je rečeno da zaboravimo na naše male radosti kako odrastamo - da sjedimo mirno, radimo teško i da kontroliramo ili niječemo naše emocije.

Djetinjstvo ima velik utjecaj na način vezivanja koji razvijamo u odnosima i kontekst u kojem odrastamo uvelike definira naše obrasce ponašanja.

Kako odrastamo razum se ojačava i postajemo još više i više sistematičniji i kreativniji.

Kao djeca ih prihvatimo, živimo s njima, odrastamo, i nikad ne postavljamo pitanja jesu li ta nametnuta znanja uopće ispravna i što ona znače za nas.

To znači da zavolimo ono s čime odrastamo, što susrećemo u afirmativnim godinama i to postane dio nas, a to što to kasnije zovemo dobrim starim stvarima je nekome, tko uz to nje odrastao, nevažno.

Valjda odrastamo, pa sada nase razlike vise se primijete?

Kada se rodimo idemo ravno jer nas drugi vode, odrastamo u ljubavi i sreći, učimo polako hodati korak po korak, smijemo se, igramo se ne razumjevši zašto su majci ponekad suzne oči, zašto joj nježan glas podrhtava.

Uf, ove relacije i sama poznajem jer sam osobno upoznata s vrlo sličnim (svi emotivno odrastamo).

Iako su skečevi bili nadasve komični, puni rzanja i sličnih konjskih manira, nosili su jednu pouku; svi smo se mi rodili jer je netko htio da dođemo na svijet ma kakve god okolnosti bile, svi smo negdje odrastali i još uvijek odrastamo, svi mi imamo svoje ljubavne jade i probleme.

Ali kako odrastamo ta se iluzija polagano raspada i mi počinjemo shvaćati stvarnost.

Rađamo se cjeloviti, no kako odrastamo suočavamo se s puno životnih izazova, pritisaka i uvjetovanosti, uslijed kojih malo po malo odustajemo od sebe i onoga što jesmo, te se zbog toga često osjećamo neadekvatno, nepotpuno i prazno.

Najčešće u primarnoj okolini u kojoj odrastamo okruženi sa obitelji, kada naša obitelj ne vrednuje naše osjećaje i misli, ili ih kažnjava radi naše eksperesije prirodnih impulsa.

Fibroblasti su stanice koje se normalno nalaze u koži, no kao odrastamo umrtvljuju se i nestaju.

se pitate? Dosta sam vec pisala o ljubavi kod mene na blogu, a posto je to tema kojoj ne vidim kraj, onda da nastavimo, ako nemate nista protiv.Dakle, zasto taj naslov? Evo koji je razlog, u kom god smeru su se moje misli na tu temu kretale, javljale su se bête kao npr.: " Sta ako on, ne I ako ja da, onde ce on, ne, ako ja da, a ja cu da, ako on, ne, a ako ja ne, onda ce on, da I tako u beskonacnost Prici nikada, kraja, odnosno, misli ma, ili ti zeljama, ili ti sumnjama u " za " i " protiv " ljubavi.Kada je ljubav ona prava, iskonska, sveukupna, p otpuna? Tek tada kada nije uslovljena.Svaki put kada nam se pojavi beta zvana " Ako, ako ", zapitajmo se sta tu nije u redu, a sigurno nije Znam razocaracete se najpre u sebe, kako ste pomislil najzad da ste je pronasli, tu savrsenu, svoju polovinu, pa zatim u njega, kako je to mogao da vam uradi, a zatim sledi lavina, koja kada se obrusi, posle neispavane noci, i reke isplakanih suza, naci cemo se opet na samom pocetku.Preispitacemo se sta to sa nama nije u redu kada je bilo bas sve tako savrseno, a zatim kako niste videli upravo ono sto vam je bolo oci od pocetka, a vi ste to pred sobom zataskavali, da on i nije bas tako savrsen, ali neka ga itd samsara.. patnja.. bo l.. tuga strasno zar opet..? I ovo sve jeste umna tvorevina koja nas iznova vraca i vrti u krugu bola, patnje, sumnje, a u osnovi je nasa zelja, ona je uzrok svemu.Zato je potrebno uci u sustinu problema u sam koren.To su nasa nadanja, ocekivanja, savrsen a slika, savrsene ljubavi koju tvorimo od malena jos od kada smo kao malene tatine princeze i majkini princevi ucili o ljubavi slusajucii bajke na temu, kao Uspavana lepotica; Snezana I sedam patuljaka; Princeza na zrnu graska itd e, tu je potrebno da se vratimo i shvatimo da posle one cuvene recenice. I ziveli su srecno do kraja zivota..., mi u stvari nemamo predstavu o tome kako to izgleda, posle toga krece razrada na temu da sta i kako kada odrastamo, dobronamerni saveti roditelja, zatim primeri iz komsiluka, kod rodjaka, pa su tu, svet filma, pa zatim razrada na naucnoj osnovi, zatim razne statistike na tu temu, kao i razna istrazivanja, ali kada se sve sabere i oduzme, sem neke savrsene slike o tome mi zaista ne znamo kako to u stvari treba da izgleda.

Lijepo je prisjetiti se vlastitog iskustva prve pričesti, no, kako ipak ne ostajemo djeca već odrastamo, tako i u vjerničkom smislu ne ostajemo mali, već svakim svojim danom idemo prema vječnosti, prihvaćajući odgovornost života, hraneći se nepropadljivom hranom Isusom Kristom.

Što se tiče Alonsove prošlosti,,, svi mi odrastamo na greškama i srčanosti, on je svoje lude dane prošao, sada je ostalo ono najbolje od svega toga, čisti iskovani i ispolirani talent.

Mnoge škole ostvaruju dobre rezultate, pa i naša, ali mnoge škole, za razliku od naše, ne ostvaruju osjećaj kod učenika da je to njihova škola, da je to škola u kojoj vole i žele boraviti, da je to škola u kojoj rezultate ostvarujemo zajedničkim naporom i, na koncu, u kojoj zajedno odrastamo i rastemo, učenici na jedan, a nastavnici na drugi način.

znam sve. opet pričam gluposti. opet sam na početku. opet isti problemi. nikak da ih se riješim. strah me je kao uvijek. i to jako. mislim da nema izlaza iz ovog začaranog svijeta. ovog svijeta ludila. isključim se. pokušavam sve zaboravit na trenutak. ali ne ide. uvijek se nešto nadometne. nešto me i dalje drži. nešto me vuče unatrag. vuče me na dno. u ponor. mislim da imam još malo. malo je onih sretnih trenutaka. mislim da mi je netko pružio ruku. mislim da me netko želi spasit. ali oni me žele uništit. nemam ništa. ostala sam bez svega. izgubila sam partiju. gubim snagu. gubim život. živim od prošlosti. nadam se boljemu. ali čemu sve to? dovoljno sam bila na dnu. vrijeme je. zatvorila su se vrata. nova su otvorena. ali ja to ne primjećujem. kako dalje? da ovo je surova stvarnost. surava današnjost. samo neki propaliteti. svi se žale. samo jedan osmijeh može promijeniti sve. osmijeh? neki ne shvaćaju to. znali netko što je osmijeh? da meni možda i znači nešto. može mi promijenit dan. on čini čuda. ali samo na tren. ne može trajati zauvijek. on je samo prolazna faza. hvala na njemu. i što si me izvukao na tren. opet počinje pako, strava i užas. zar je ovo čudno? meni nije ništa ovo čudno. samo ne želim tamo ić. više nikad. želim da to sve završi zauvijek. ne želim ih više vidjet. nikada više. moram to izdržat. proći će tih 2 i pol godine. još samo pola. znam prolupala sam. mislim da svi mrze školu. naravno vole je svi zbog društva. a šta je samnom? šta ako netko nema društvo s kojim se druži i kojeg voli u školi? u toj sam verziji našla sebe. živa mi je muka zbog svega. znala sam da tu jedino može biti gore. u svome sam svijetu. priznajem nikad nisam voljela te ustanove (školu). gledam i promatram samo. gledam kako se ljudi s vremenom mijenjaju. kao misle da su centar svijeta. odrastamo. ali često ljudi misle da su pametniji. svatko je pametan i poseban na neki svoj način. podcjenjujemo druge. kada ćemo mi ljudi više shvatit neke stvari. da trebamo druge cijenit onakve kavi jesu. da cijenimo ono iz nutra. ono unutarnje. žalosno je kako danas svi moraju biti isti. svi se danas dijelimo. ili si glup i ružan ili si pametan i lijep. ne želim da se ljudi tako dijele. nema dijeljenja. svi smo isti. svi imamo ista prava. želim samo da prihvatimo druge onakve kakvi jesu.

Ovim performansom željeli smo ukazati kako je društvo, među ostalim, subjekt koji može najviše utjecati na oporavak našeg bolesnika, ali istodobno smo pokušali utjecati na društvenu sredinu u kojoj odrastamo, senzibilizirati je za ove teme, potaknuti na razmišljanje, širenje vidika i uviđanje općih nedostataka koji ju sputavaju u razvoju.