Tu se najednom guraju mnogi odlomci odgledanih filmova; od kojekuda napabirčeni beznačajni podaci; svakojaka pitanja na koja nikada nisam dobio odgovor; banalne informacije; francuski crni val i ogromna ozonska rupa nad Antarktikom; dvije priče iz davnine: Kako je Potjeh tražio istinu, priča koju je napisala prelijepa majka šestoro djece Ivana Brlić-Mažuranić i Rashōmon, priča koju je napisao prelijepi mladić komplicirane psihe Akutagawa Ryūnosuke; čudne i nevjerojatne činjenice, na primjer ona da rajčicu uvozimo iz Makedonije, a imamo je sasvim dovoljno i u Hrvatskoj; kulturni skandali, recimo onaj koji je u zajednici filmaša izazvala jedna filmska kritika bez prave argumentacije i bez prave želje da se taj i taj film promotri samo kao film, a ne samo kao film tog i tog autora; svečano, ali sablasno rasvijetljeno nebo nad Zagrebom prije mogućeg bacanja bombi; odlasci s tatom u podrum za vrijeme uzbuna zbog zračnih i općih opasnosti apokaliptične 1991. kad je u Hrvatskoj bjesnio rat, ali i osjećaj sreće zbog toga što su ti odlasci bili nepotrebni jer se Željezničkoj koloniji (bez obzira na obližnju kasarnu na Borongaju u kojoj su bili smješteni vojnici tada već neprijateljske Jugoslavenske narodne armije) nije ponovila veljača 1944. kad je na fašnik za vrijeme savezničkog bombardiranja aerodroma na Borongaju stradala tipična željezničarska kuća u kojoj je živio moj djed Juraj Globan, zvan Jura, koji je poslije bio prisiljen izgraditi novu kuću; tvrdokorne rasističke predrasude bijelaca o crncima i Romima, to jest Ciganima, ili Cigićima, kako ih zovu moji vršnjaci u četvrti Maksimir, čije je indijsko porijeklo po svemu sudeći posve neupitno; nadasve napeta alternativna medicina i terapija čajem, pogledima, travama, dodirima i mastima u Samoboru, koju za malu nadoknadu u stihovima primjenjuje privlačna punašna pjesnikinja bez inspiracije; uznemirujući noćni i dnevni snovi koji se, nasreću, nikada neće obistiniti; neobično uporna, žestoka, svakodnevna nevina maštanja o novom crvenom džemperu s plitkim V-izrezom; napredni i obrazovani simple smart pristup čitanju, za sada rijedak u cijelom svijetu, a najrjeđi u Hrvatskoj; talijanski neorealizam i prvoklasni restorani koji niču na sve strane; bivša zagrebačka kina nazvana po planinama s područja ex-Jugoslavije; gimnazijska ljubavna histerija ljupke djevojke Mateje koja je u međuvremenu postala poznata glumica i koja je nedavno, ' ' pa makar je sad, evo ovaj čas, napale sve hrvatske feministkinje ' ', hrabro i otvoreno izjavila za jedan zagrebački feministički časopis da uopće nema potrebu biti ' ' dežurna feministkinja ' ' jer je ona cijeli svoj život okružena posve normalnim muškarcima koji je ni na koji način nikada ne ugrožavaju i pred kojima ne mora braniti svoju ženskost; avangardna poezija u područjima planeta u kojima više nije moguć nikakav razvoj, a kamoli razvoj poezije (otkud mi sad ovo?); uvid u specifičnu arhitekturu zagrebačke Željezničke kolonije u četvrti Maksimir; punk glazba koju sam nekada volio, pa i sada je ponekad volim, a bio sam, uostalom, i umjereni simpatizer pankera u gimnaziji; čudna, tajnovita i zabrinjavajuća nemogućnost pobuđivanja istinskog estetskog užitka, pa čak i najboljim stvarima, u ljudima hladnog, proračunatog i nervoznog karaktera; Masanobu Fukuoka i alternativna poljoprivreda u Japanu bez kemijskog silovanja tla; art filmovi i trash filmovi; patološki debeli taksist; raznorazni filmovi A-produkcije i B-produkcije; siromašni i ofucani kradljivci biciklā; očaranost neobrazovanih, poluobrazovanih i obrazovanih ljudi banalnim i sve banalnijim zabavama; slatki noćni život; turbofolk glazba; zbrkana povijest margarina; imbecilna ili nespretna novinarska pitanja u novinama, na radiju i televiziji, na koja sugovornici odgovaraju uglavnom nespretno; sve moje reklame i reklamni džinglovi koji ostavljaju gorak okus promašene, ništavne, prolazne urbane egzistencije koja se guši u vlastitom smeću i površnosti; tužna sjećanja na nekadašnja znanja o kojima sada ne znam ništa ili znam vrlo malo, te stoga istodobna ljutnja na sebe i osjećaj krivnje zbog brzine kopnjenja obrazovanosti koju sam tako mukotrpno stjecao i stekao u studentskim danima, a zatim je lako izgubio; Cioranov cinizam izazvan ružnim, trivijalnim življenjem većine svjetske populacije, a osobito Parižana; neopravdana zagonetna nesklonost jednog likovnog kritičara prema apstraktnoj slici Mrkva samo zbog privatnog animoziteta prema autoru tog ulja na platnu (ovu mi je anegdotu ispričao Emil, a imena slikara koji je dobio negativnu kritiku više se ne sjećam); sveopća, žestoka, histerična jagma za pozicije i moć o kojoj mi je također pričao otac kad sam bio mali, a koju i ja sve češće posvuda zapažam, osobito otkad sam zaposlen na radiju; mnoge onespokojavajuće slike i fotografije; sve vidljiviji izostanak usporednog pristupa raznim ljudskim disciplinama i djelima; jedva zamisliva komparatistička rasprava o dodirnim točkama između Picassove Guernice iz 1937. i Campbellove paradajz juhe Andyja Warhola iz 1968., rasprava čiju je neopravdanost, nezamislivost pa i nemogućnost u jednom burnom razgovoru s Vandom istaknuo Emil, dok je Vanda tvrdila da je ta rasprava možda ipak vjerojatna, no svađa je izbjegnuta tako što su zajedno skuhali juhu od rajčice i kukuruzne žgance te tu crveno-žutu kombinaciju pojeli za ručak ismijavajući mogućnost svađe između njih dvoje; kontinuirani ' ' leptirići u trbuhu ' ' (taj izraz čuo sam prvi put od Tine) od onog jutra kad sam se u redakciji zaljubio u Tinu; dvadeseto stoljeće kao neki kolaž, kao neki šašavi Fellinijev panoptikum u ludoj vrtnji svijeta; burni početak dvadeset i prvog stoljeća kao sve brže i brže ponavljanje sumanutih grešaka iz prethodnog stoljeća; kratki odlomci vlastita života kao nagli, ali mutni bljeskovi iskorištenih toaletnih listića na kojima ću ipak, jednom, nikad ne znaš, Marko, možda nešto suvislo napisati; nepotpuni filmovi nakon žestokog alkoholiziranja s Tinom na moru prošlog srpnja; nedavno pročitani šašavi članak u dnevnim novinama o neobjašnjivo neopravdanom izostavljanju nekih radnika i njihovih kvalitetnih radova iz jedne antologije suvremene europske proizvodnje srebrnog čelika (autor članka nigdje nijednom riječju ne objašnjava što je to, zapravo, srebrni čelik); intenzivni početak 21. stoljeća koji iznenađujuće podsjeća na kraj 20. stoljeća, koje je završilo zadnjim danom 2000. godine, a ne zadnjim danom 1999. godine na kojoj je inzistirala u elementarnu matematiku neupućena masa ljudi širom globusa pa su tako mnogi dvaput slavili ulazak u 21. stoljeće uz svesrdnu pomoć lukavih trgovaca.