dakle, dragi moji, ovo kaj sam spomenul za talijanske mahere - išel sam proverit u veliku memoriju moje toughbook-mašine, to je iz interview-a iz talijanskog Oggi-a iz 1984, a prenio je divni magazin iz Titova vremena, Izbor, i radi se o Albertu Sordi i Ugou Tognazziu, a sa Elizabetom, našom Veličanstvenom, veselu je zgodu imao Alberto Sordi... eto, tako... i najdraže mi je od takvih lavova pročitat, kada kažu - što je premlado to ne diram, jer znam da mogu; nikada ne bih prevario dobrog prijatelja sa njegovom gospođom niti je nagovarao... jer tko izda prijatelja smeće je... nikada se zalijetati tamo gdje vidiš da već jesu sretni i savršeni, jer to Bog, Najveći, ne oprašta... to je sve... a ako se opet javim, onda sam stvarno... - ali hej, ja samo želim pomoći... pomogel bi ja i Sarah Ferguson jer ima teške frke, ali nemam tih pet milijuna koje bih joj rado poklonil... bez susreta intime, samo da dadne da je u obraze poljubim... ili u ćelo visoko i pametno, ako je poštuješ, a lepo je rekla Veličanstvena Majka, da nije za cure iz nizine da se guraju sa dečkima sa visine... to su i Dijanici govorili, ali nije slušala... i nije to Ozzy Osbourne predvidel prvi, njenu nesreću, nego ja 1996. u novinama kod jedne lijepe i izazovne Irene... iz onog tijesnog lifta u Palmotićevoj... juhuhuuuuu.... ako ti muški prasci, ljubomorni i jalni, ne pomognu - ne brini pobro moj, Žena će ti sigurno, ako je pametna i oduhovljena, a sad prekini Krešo, Rujana skini me ti... teško se suzdržavam, pošalji me u rodno mjesto, rasrdi se...