priča druga sad opet počnite pjevušiti pjesmu imagine.. tnx... sedam godina poslije, živim u malom primorskom mjestu jedne večeri nestane mi iz ograđenog dvora, visokim zidovima i sa teškim drvenim vratima, mladi rasni pas.. i tražim ga pola noći vodeći kuju na lajni.. koja ipak njuši trag oko ponoći dolazimo do romskog naselja, kuja grebe i laje prema prvoj potleušici, iz nje izlazi neka stara i kaže bez da je se pita evo ti psa, mali kaže da ga je našao na ulici... idući tjedan četiri mala musavca iz tog naselja, gađaju i pogađaju kamenjem mog 6. godišnjeg sina i njegovog vršnjaka, pokušavam umanjiti štetu i njihov osjećaj nepravde.. općenitostima, - - ma sigurno ste ih izazivali, ma zločesti su znam, ali maknite se kad ih vidite, nemojte ih izazivati.. itd, itd... usput saznajem da je bilo još incidenata.. počinje školska godina, tu jesen moj postaje prvašić, u razredu.. valjda probno i dva dečkića roma sa svima ostalima bez ikakvog odgoja, bez ikakve socijalizacije i pripreme, i dalje neoprani, raščupani, potrgani.. i već za dan - dva počeli su problemi... jednome nestane bilježnica, nekome knjiga, trećemu pošarana jakna, neko ostao bez pernice, nečije lakaste cipele nestale, nečija torba prorezana, a onda su ta dvojica jednostavno prestali dolaziti u školu za školu, a moram priznati i nas roditelje, elegantno rješenje.. nakon samo tjedan dana...