Ovdje cemo se ograniciti samo na konstataciju da je splitsko statutarno pravo, uz uobicajeni priziv na sljedecu kuriju, 125 tj. na novi sastav suda koji se izmjenjivao tromjesecno, kasnije dopuštalo i priziv protiv drugostupanjske presude, koji se ulagao na neki od talijanskih sveucilišnih kolegija.126 Funkcionalna ogranicenost nacelnikovog položaja najjasnije se konkretizira u propisu koji mu dopušta da pred Veliko vijece iznosi iskljucivo one prijedloge koje je vecinom glasova odobrila Kurija.127 Taj je propis kasnije (1367.) pooštren, time što je valjanost nacelnikovih inicijativa uvjetovana privolom sada vec dvotrecinske vecine sudaca i savjetnika.128 Svojevrstan oblik nadzora nad radom splitskog nacelnika provodio je i nekakav kolegij predstavnika pojedinih gradskih cetvrti, takozvanih contrata.129 Istini za volju, naslov odnosnog statutarnog poglavlja (De his qui debent contrariari potestati Spalati) 130 semanticki nije adekvatan njegovu tekstualnom sadržaju, koji otkriva da se zadatak toga kolegija sastojao, ne toliko u suprotstavljanju aktima samoga nacelnika, koliko u istupanju protiv eventualnih prijedloga, iznesenih na narodnom zborovanju odnosno skupštini, ali i u drugim prigodama (in qualibet arenga uel parlamento et extra), da se nacelniku dodijele ovlasti ili prihodi koji mu po statutarnim propisima ne bi pripadali, odnosno da se ista osoba ponovno uzme u tu službu prije negoli na to stekne pravo.