Žuta minuta Predavaču, koji se naslonio i prekrižio ruke na trbuhu, brzo su pale zastavice, uhvatile ga žuta minuta i mala snaga, obuzela ga debuleca, slabo mu je i želi pobjeći, dići se, da ne sluša to više, jer tone, loše mu je, nema tu pametna razgovora, nema se smisla svaditi, nije moguće ništa; no, on je i dalje predavač, i ne dopušta si da demonstrativno ustane i ode, još uvijek su u službenom odnosu, gdje jedan ocjenjuje, a drugi biva ocijenjen, gdje ne valja eksplodirati, gdje bi emocija, na koncu, značila poraz; pa se trudi još koji put klimnuti u znak slaganja, nužnog minimalnog konsenzusa radi, i gađenju usprkos; a nažalost će se uistinu složiti s nekim konstatacijama, podijelit će studentovo zgražanje nad sudbinom poznanice koja u pet godina staža već šesti put mijenja zemlju boravka, i koja je kao voditeljica ljudskih resursa u kratkom roku prošla Slovačku, Rusiju, Ukrajinu, Tursku, Bugarsku i Pakistan, koja se toliko poslovno naputovala da ju je Philip Morris iscrpio do njezina posljednjeg ljudskog resursa; dođe mu da klimne u znak odobravanja kritike apsurda što na ključnim pozicijama na fakultetu i u sudstvu sve vrvi ženama jer društvo je shvatilo da birokratska institucija Beauftragte für Gleichbehandlungsfragen samo izvitoperuje proslavljenu ideju emancipacije žena, i ne vodi računa o njihovim kvalifikacijama, jer bitno je da se statistika popravi, jer što će nam reći EU da, odurna je ta politička korektnost, pomisli predavač, i svaka korektnost kad se okameni u birokratski aparat, ali se ipak gnuša pri pomisli da bi se s njim složio, jer čim spomene žene, student nabacuje podsmijeh koji ide koliko birokratskom aparatu toliko i ženi i emancipaciji; jer se boji što ovaj zamišlja pod mišljenjem kad izjavljuje da na fakultetu vlada zabrana mišljenja; jer student nastavlja s kritikom društva u kojem ljudi imaju premalo djece s tim da je i predavaču već dozlogrdilo da se djeca mjere ekonomski i da svakodnevno u tramvaju sluša bah, zwei Kinder, des is scho a Luxus, no nikad ne bi rekao da ljude treba siliti da rađaju više, Druck ausüben nije njegova strategija za mijenjanje svijeta i zato je izgubljen i povučen jer student vrši dodatni pritisak tim već naporno savršenim dominantnim nastupom, jer on njemu drži predavanje, umjesto on njemu (tko komu?), a predavač se usteže od toga da klasično pedagoški taj smjer obrne; i bude mu ga povrh svega žao jer uza sav trudbeni performans taj student kod njega sad već izaziva sažaljenje; no kad čuje da je neprežaljeni preminuli otac prije smrti prigrabio dovoljno vremena da mu otme Lenjinovu Državu i revoluciju koju je klinac u pubertetskom naletu adrenalina i testosterona odnekud izvukao i njome oduševljeno vitlao po zraku, sretan da je našao nešto za sebe, nešto crvene boje kao što je bila boja njegove poludjele dječačke energije, kad čuje da je otac pozvao prijatelja iz DDR-a kako bi sinu objasnio što komunizam zapravo znači, kad čuje da je sin poslušao oca i dan-danas sveudilj kao papagaj ponavlja rečenicu ne, komunizma nema niti će ga ikad više moći biti, sažaljenje ga mine; kad čuje da mu je otac pod učenom krinkom gore citirane latinske krilatice zabranio da 2000. g. ide na prosvjede protiv ultrakonzervativne crno-plave vlade jer oni ne čine sve što masa čini samo da bi bili dijelom većine (i Krleža je slično rekao da svi vrlo dobro znamo kako zapravo izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne može se živjeti, sjetio se predavač, ali je i to prešutio), i kad čuje da to neodlaženje na prosvjed student smatra svojim političkim buđenjem u dobi od 11 godina sažaljenje ga mine.