I dan danas se uvijek okrecem pred ogledalom nakon sto se utegnem.

Okrecem se od tog turobnog i teskog, zagadenog i bijednog svijeta.

trenutak je kada i na blogu i u privatnom zivotu okrecem novu stranicu - ono sto je do nedavna bilo hoby, podrucje interesa u kojem se na razna vrata dolazila traziti svoj cilj, sada postaje vaznije. ne zelim vise samo teoretsko znanje, zelim to u praksi. tajlandska masaza, hata yoga, razna stiva u raznim zivotnim dobima samo su puzlice koje tek sada dobijaju formu; zelim lijeciti i pomagati ljudima. znam i kako. ucim to znati jos i bolje. svaki dan. zahvaljujem Universu na mogucnosti koja mi se ukazala i pojasnila mi put.

Zivcira me moj prokleti bioritam, legnem u krevet oko 23 s nadamo da cu lijepo zaspati, a onda se do 2 okrecem ko neka glupaca u krevetu...

Ja: okrecem glavu i brisem na drugi kraj

Reko, ako more, morem I ja, okrecem auto pod rucnom u rikvercu i namjestam se za start; Z3 normalno, a ja natraske.

Shef zove Kriza dole, dobijam zapovjed da cim slijedeci poleti, da ja sletim isto, okrecem leg prema Čepinu i dolazim na centar čepina

mali tanjuric na kamenom stolu, prstima uzimam i zvacem netom skuhane plosnate skoljkice. sol, jod, miris mora, ljubavi posvuda. sunce stize tik do zaklona grijuci bijeli kamen poda. ponovo skidam suvisan, polumokar ogrtac. oslobodena laganog plasta, legnem par koraka dalje cijelim tijelom dodirujuci vruc kamen micuci ruke i noge. miris bora, smola.. neka cudom stvorena zelena iglica pored mog jezika, grickam sisuci sokove. toplina ugrijanog kamena i sunce rose mi tijelo slozeno u zlatni da vinci-jev krug. nema nikog u blizini. prvi put u zivotu sam potpuno sama na ovom mjestu. upijam ga. i ono mene. tek negdje, pokatkad dolaze zvukovi nekih radova. brodice u prolazu, samo ponekad. pece me, vrti mi se u glavi. sunce ili bura izunutra. rosim se svugdje. neka sjena nadvila se nadamnom u pravi tren, olaksanje. okrecem se dalje zmireci. kapi neke padnu mi na prevruce tijelo. miris poznat, muski. osjecam ga sve blize svome licu. bez bola, samo daskom na usni pojavio se i ostavio poznat okus krvi. ruka na obrazu. hej... izgorjeti ces.. dodi.. otvaram oci ne osjecajuci vise kamen pod sobom. miris muskosti puni mi nos. grlila sam znojavo prasnjavo tijelo, pripijajuci se. nosio me napetih misica. hladne plahte. cocosovo ulje njeznim, zuljastim rukama... strpi se, polako, spusti ruke, cuvam te. nije pomagala moja pobuna. lagani uljasti pokreti trajali su sve dok nije bio zadovoljan ucinjenim. tek tada dozvolio mi je sjesti. dodirnula sam mu obraz. osmjeh. i osmjeh. klupko ruku, klupko tijela. isparavajuci miris kipuceg klupka punio je kucu. krv na usnici, lagani griz, jos sam osjecala. prelazeci rukama, gledala sam ga beskonacno dugo. maestral pocinje svoj sum zibajuci kokosov zrak. ovdje se nikad ne osjecas sam.

Carinik me pogleda i kaze: " jeste sami u autu? " ja (teatralno se okrecem): " Pa jesam, ocete pogledati? " On: " Dajte otvorite gepek. " Ja otvorim gepek, a on pipa po mom velikom koferu.

Zatvaram oci, dugo stojim tako, a onda, sasvim polako, ispunjena strahom se okrecem i vidim dobro poznatu sobu i jedne tople oci ciji pogled pita: " Sto je s tobom danas? " (1992.)

Okrecem se sa autom iza jedne kuce i poznam zenu cija je kuca, i vidim da u ogradi ima " brojlere " (bijeli pilici iz industrijskih pogona).

... za pocetak... poZZZ - Zdrav... sRRyte ky nisam pisao... heh... poceo sam o5 jer mislim da neke stvari ne treba presutjeti. - sve se stvari dogadaju s razlogom, pa dakle i ova: moj frend... zbilja pozitivna osoba, puna pozivivne energije... na kraju krajeva i dobra i postena osoba, kakvih je danas... zbilja malo... kriv je nacin odgoja... al necemo sad o tome... uglavnom... pozlilo mu je, i nije mogao drzati bolove, te su ga odveli u bolnicu... pod zapisom-upala pluca... nakon nekoliko pretraga koje su trajale par dana da se uvjere... (nakon tih par dana on nije vise mogao normalno funkcionirati...) otkriven mu je rak... koji se prosirio po svim unutarnjim organima, mnogo metastaza je pronadeno... i lijecnici su rekli da nema smisla lijeciti ga, jer nemogu nista pomoci... rak si je uzeo maha, i usao u zavrsnu fazu kada zauzima prakticki cijelo tijelo, mogu to tako reci... i dan danas mu jos nisu rekli... a proslo je 5 dana. danas, on je na infuziji, stalno pod morfijem... i spava... spava vec par dana... tesko je vjerovatno da ce ga buditi... jer ne vjeruju da bi prezivio bolove. inace iskrena, jednostavna osoba... najbolji prijatelj mojeg riste... odlazi... tako nenadano... u zadnje vrijeme mi se poklopilo jos mnogo mnogo stvari... previse da bi mogao napisati i u 1000 postova... al eto, on... on mi je pomogao da shvatim jos vise kolko treba cijeniti zivot... okrecem novu stranicu u svome zivotu... nemate pojma kolko nekoj osobi moze biti tesko... kad se takvo sto desi... osjecajan sam... i pogada me sve to... al o5... moram dalje... dapace-jos s vise povoda nego do sad... s vise zelje... prebrzo ga je uhvatilo, nisam se stigao ni oprostiti...... premalo je vremena u ovom zivotu da se sve prode... pa treba proci cim vise, a da ne govorim kolko je NEZAHVALNO patiti, i zatvarati se u sebe... zbog nekih sitnica koje nisu vrijedne tolkog spomena, i koko vam to oduzima vremena u vec toooliko kratkom zivotu.... oprostite na ' ' crticama ' ', na tekstu koji ima 100 pocetaka i krajeva... na nepovezanosti, al tesko je govoriti u ovim trenucima o tome... uzivajte, i... zivot je borba, unutar lijepih i ruznih trenutaka... svakoga dana borite se da istaknete one lijepe, te da vam cim duze traju. te da vam zivot bude ispunjen njima...... do sljedeceg tipkanja... pozdravlja vas korisnik: pioneer... -

chistachica koja je prolazila samo uzviknu " JAO.. zmija " stvarno - zmija. na sred jebenog hodnika polako gamize. " izbacite je napolje " m ' da, chime mislish da je izbacim veshtico? da se bacim na nju goloruk ili da je ljubazno zamolim da krene prema izlazu? dohvatim neku prastaru metlu (sa krivom drshkom shto se kasnije pokazalo kao loshe) i pritisnem je drvenim delom uz pod, drzim je tachno iza glave ali nemam chime da je " dokusurim ".. trazim od ove veshtice da mi da " dzoger ", ona mi dodaje kraj kojim se brishe, jednom rukom drzim metlu kojom sam pritisnuo zmiju drugom okrecem tupi kraj.. zmija se izmigoljila - jebem ti - omakne mi se.. " nije valjda da se vi plashite zmija? " - ne prokleta veshtice, uopshte se ne plashim, samo ne bih zeleo da me ujede. pogotovo zato shto prvi poot vidim ovu sortu i nemam pojma koliko/da li je otrovna - dodajem u sebi nekih 5 min kasnije poshto sam tad bio prilichno zauzet. bila je frka da ne shmugne ispod vrata u neki magacin a onda ko zna ko i da li ce je naci. prevuchem je na drugu stranu hodnika, obavija se oko drshke od metle, nekako s obe ruke uspevam da je pritisnem uz pod bash iza glave i trazim od ove veshtice (pardon - chistachice) da je dokusuri. " jaoo, kako cu? " - ma samo uzmi i chukni je dva-tri poota po glavi s onim " sigurno? mislite da ce moci? -... i konachno se setila i ubila zmiju, malo se uvijala (refleksno, to je normalno kod zmija (i veshtica), kod nekih traje i satima, kod ove (zmije) je bilo brzo gotovo). posle su me zezali da sam ubio prvu zmiju na prvoj smeni (" nadam se da je to i zadnja. zmija, ne smena ") posle 5 min mi je bilo malo frka, ono u stilu; " u jebo te " razmishljao sam da li sam dobro postupio shto sam je ubio (mada znam da bi je jako teshko izneo zivu napolje).

Ni makac, a sve okrecem volan, auto ide naprijed-natrag, a nikakvog pomaka.

uglavnom, odustajem od pokusavanja objasnjavanja same sebe i okrecem stvari - u smislu da je na drugoj strani da me prihvati takvu kakva jesam - ocito, ima ljudi koji to itekako mogu i kojima nisam previse.. koliko mi god to bilo s jedne strane nevjerojatno za prihvatiti kao takvo.. vise ne nudim samu sebe kao rjesenje tudjih problema ako ne zatraze, direktno ili indirektno - bilo je nekih konflikata sa mojom zeljom da pomognem i jos ih uvijek ima, ali ne zelim vise opcenito glumiti deus ex machina nekome tko sam ne zeli napraviti prvi korak - a mislim da mogu vidjeti razliku izmedju onih koji to samo ne znaju napraviti.. bolje receno, nadam se

Kada toliko toga sa nekim prodjem onda mi je nekako prirodno da ne okrecem glavu kad se sretnemo na ulici.

Naime pri okretanju upravljaca u desnu stranu dolazi do nekog škripanja, dok kad okrecem u lijevu sve je uredu.

Okrecem se na trbuh i savijam koljeno.

Otvorenih ustiju blejim i okrecem glavu.

Prvo se, naravno, okrecem koliko mogu i psujem u sebi jer kakve su to spodobe koje se ne javljaju na telefon?

Uvodi me u verandu, okrecem se u nevjerici oko sebe.

Okrecem plocu, i zamisljam kako bih ja reagirao, da meni u mom rodnom bosanskom gradicu nekakav njemac, dosljo, koji pita " imala bijeli kruha " odvrne njemacke slagere u basti do moje, dok ja u miru i idili rostiljam.

Mah, ja se vise i ne okrecem na takve tekstove...

postovanje imam pasata 19 tdi 97 god promjenio sam komletan prednji trap znaci ramena i one ostale dijelove polu mjesece uglavnom sve je novo sad mi se cuju neki cudni zvukovi prilikom kretanja i kada okrecem volan zvuk kao skrgutanje unaprijed hvala

ona okrenuta meni s guza a ja njoj drzim ruke na ledima i ocu ju okrenut za 180 stupnjeva. okrecem ju tako da joj drzim i dalje ruke na ledima.... jebiga stol je bio preblizu i nabio sam je u rub stola drito u arkadu:) krvi do koljena i 1 sav na arkadi su posljedica: D

Na tu stranu ja okrecem glavu u te dvore glas me zove sklapam oci, pruzam ruke pustim snove da zaplove, sklapam oci, pruzam ruke pustim snove da zaplove.

doista je ovo blizu. samo minut. samo mala ulica. okrecem se. netko je tu. nestaje. ulazim u tamnu ulicu. jos je sjena ovdje. nestaje ponovo. izgubila sam put. neznam kuda idem. mjesec se sakrio iza oblaka. ovo je krvavi put. nesto je nestalo. slijedila sam. slijedli su i mene. malo je ovo smijesno. nasmijah se i samoj sebi. ne vjerujm sto vidim. ne vjerujm sto cujem. upalic su. odvukli me. nestajem u ovoj tami. progutalo me. onaj sjaj nestaje. polako se gubim. (buuum) stali smo. pratio me je neki cudan osjecaj. neki cudni zvukovi. zavezanih ociju lutam. padam. gubim svijest. doslo je jutro. dobar je pogled. sve je utihnulo. pogledali su svi u ovaj kut. zasto toliko gledate? zar sam nesto ucinila? mozda ipak nisam trebala pratit onu sjenu. odveli su me u ponor. tesko je dobiti odgovor. primi me za ruku i povedi me. odvedi me. samo neka je ovo san. ali ne zelim otic iz njega. zelim ostati ovdje. nezelim se nikad probuditi. ne zelim da ovo jednostavno prodje. zelim bit zauvijek zarobljena ovdje. to mi je sada dom. neki drugi dom. neki moj cilj. mozda je ipak to bio pravi put za mene.

Koliko god srce hrli Isusu, toliko se njoj u svojoj slabosti okrecem jer znam da ona sve pretvara u milost, Njena je ruka uvijek tu, ona je zastitnica, voditeljica, uci nas vjeri.

Mene zanima Vaš savjet kako ga pravilno cuvati, neki mi savjetuju da naspem ulje do kraja cepa, okrecem radilicu nakon odredenog vremena..., ali mene zanima Vaše cijenjeno mišljenja kako sacuvati motor koji ce stajati i nakon koliko treba okretati radilicu, dakle svi koraci koji podrazumijevaju cuvanje motora koji ne može upaliti

Nema mjesta osmijehu dok ti okrecem ledja jer nece biti mjesta za nas oboje u nekim budicim vremenima koja dolaze.