ma ne krivo si me shvatila gle, ja ne smatram da se thompson ne smije pjevat, daleko od toga nek samo želim istaknut da mora prestat koketiranje s ustaštvom, jer to pridonosi lošem imiđu i tebe i mene u svijetu i djelomično nas i zbog toga ljudi europe i gledaju sa skepsom, i oprezom, a time i mi sami s takvim proustaškim tekstovima fino upakiranim i omotanim, dajemo sebi karakteristiku žaljenja za jednom tvorevinom, koja je (po mojem mišljenju) najveća izdaja hrvatskog naroda ikada ovo za srbe, pa da, slažem se. neki stavovi lepe brene, ili bore đorđevića (riblja čorba), ali isto tako s naše strane đuka čajić, pa isti taj thompson. jednostavno je taj politički zanos uvukao nepotrebno te ljude u nešto što im nije trebalo. komunisti u srbiji, ovo što kažeš, po meni i nisu to baš bili komunisti, već nešto slično poput nacističke stranke. komunisti su bili samo na papiru, a zapravo je taj komunizam od 80 - ih naovam prerastao u velikosprski nacionalizam, koji je eruptirao 90 - ih. tako da je po meni, ostalo samo ime. komunistčki partija srbije, ili ti sfrj, je bilo samo ime, i teško da je imalo ikakve veze sa komunizmom. jer komunizam u svojoj suštini zapravo negira nacionalizam, i zahtjeva internacionalizam, domoljublje i patriotizam ko njih nisu igrali neku ulogu. tako da je treba sagledat situaciju i s te strane, kazat da je teško govorit o nekom komunizmu u srbiji, od titove smrti naovamo. naravno, ne smatram da je domoljub jednako fašist. nego sam samo naveo primjere u kojima jedno domoljublje prelazi sve okvire. recimo ako počinjemo s navijanjem u boj, u boj, za narod svoj, ili zovi samo zovi, kog nam onda boga treba recimo sastavljanje kukastog križa na stadionu u italiji? kako to objasniti? kako bi ti to objasnila? ne smatram se neki izrazitim domoljubom, iz nekoliko razloga. mislim, drago je meni što sam rođen gdje sam rođen, i ovakav položaj koji mi imamo geografski sa svim mogućim gosp, pogodnostima, teško da ima koja država na svijetu. ali recimo, smeta me ta pretjerano isticanje hrvatstva, koje prelazi ponekad sve granice. također, kakav smo mi narod, ukoliko jedan zagrepčan nemože smislit zagorca, ili jedan dalmatinac recimo istrana? nadalje, kako da volim ovu hrvatsku, kako da ju ljubim, i smatram se ponositim, kad što sam god pokušao da mi ta hrvatska da, stekao sam na svoju ruku i svojom mukom. ali definitivno, ono što je najupečatljivije, ako promatraš našu državu, je činjenica koliko mi kompleksa imamo i kako si ih sami zadajemo. te smo nonstop podjarmljeni, to nam niš neide, to nas nitko ne prizna, to bleiburg, to jasenovac, to kph, to ustaše, to urota zrinsko-frankopanska, to matija gubec, to prodaja dalmacije. uvijek, ali uvijek kad treba neko pitanje važnije riješiti (recimo, ajde neki plan za izlaz iz krize, il jeli potrebno sagradit studentima domove, koji ne prokišnjavaju i nisu izgrađeni prije 30 godina), mi konstantno vadimo, činjenice duhove prošlosti, vadimo takve nebitne stavke, koje naravno su u javnosti dočekane širokih ruku. i onda imaš miljune razmišljanja, i tako unedogled. a tako se nemože naprijed.