Koliko se sjećam, među ondašnjim srednjoškolcima iznimno su popularni bili Miroslav Ilić (Pozdravi je pozdravi, volim je ko pre, eh da mogu poslati joj suze, suze bi joj rekle sve), inače apsolutna legenda, zatim bosanski Alen Delon Halid Bešlić (Neću, neću, dijamante, suho zlato, brilijante, ni safire, nit ' rubine, samo ona da ljubi meeee), pa Hanka Paldum (Voljela sam oči zelene, voljela sam oči nevjerne), Nedžad Salković (Ne klepeći nanulama, dok silaziš sa čardaka), Mitar Mirić (Živela, živela ljubav, kažimo sada u glas, prokleti, prokleti bili, svi koji rastave nas), Nazif Gljiva (Nije meni što sam ranjen sad, nit što moram umrijeti mlad, već što drage nema iz sokaka, da zaliječi rane u junaka), Marinko Rokvić, Himzo Polovina, Vesna Zmijanac, i, naravno, jedna i jedina, Lepa Brena (Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol (1981.), Mile voli disko, disko, a ja kolo šumadijsko (1982.), Sitnije, Cile, sitnije, pokaži mi najbitnije (1983.), da spomenem najveće njezine hitove tih godina koji su dezorijentiranim jugoslavenskim masama pomagali da zaliječe tugu zbog odlaska najvećeg sina naših naroda i narodnosti).