Cijeli je bogovetni dan veliko zvono veselo udaralo o oba kraja: činga-drn, činga-drn kao da i ne zvoni mrtvacu, već krupu rastjerava, a sutradan ranim jutrom Mrkaševi momci hitro podigoše Jokašu na mrtvačka nosila i žurno ih ponesoše, bez predaha i odaha, bez stajališta i počivala, poskakujući u zasukanim bječvama i laganim opancima od suha, baš kao da progonjeni hajduci u trku mrtva hajduka nose: kiju-kiju, kiju-kiju