evo neki dan..... na rubu očaja priča ide ukratko ovako; kada ne znate da postoji ekspresna linija autobusa za veliku goricu, i uđete u autobus potpuno naivno, ne toliko iz ljenosti nego zbog toga, što vam se neopisivo žuri na predavanje.... a trebate prijeći tu jednu stanicu od NSB-a do prisavlja: i tako uđem ja u bus dođe stanica na početku savskoga mosta, bus ne staje i zapiši po mostu, panika, panika brzo smišljam kako ću prijeći na drugu stranu, sad čim stane, on opet ne staje...... aaaaaaaa koji K?? odem do šofera i uljudno se izderem na njega da: KAD VI STAJETE???? a on meni: u gorici i nažicam ga da mi stane na sljedećoj stanici i tako, negdje u novom zagrebu, u polu-blokadi mozga (ona druga polovica mozga je kipila od bijesa) počnem si pjevati pjesmu The Cure-a Just like Heaven i to ovaj dio: I opened up my eyes And found myself alone Alone Alone above a raging sea That stole the only girl I loved And drowned her deep inside of me