Zašto plačem, oplakujem neka u vjetar bačena maštanja i to da se nikada neću riješiti ovih emocionalnih bljuvotina o sebi... našla sam papiriće na koje smo se kumica i ja dopisivale u srednjoj školi... ništa se nije promjenilo... uvijek sam ista... pitam se samo dali bi me to trebalo možda i veseliti?

tamu: moj grijeh, jer ga priznajem i oplakujem.

Godinama oplakujem to kriminalno razbacivanje javne rasvjete sa svog doma nadmorske visine od 330 metara, pred kojim se prostire pogled na sedamdesdatak naselja, sela i gradova, sve do preko Jadrana od Grada do Venecije.

O trpeća dušo moja, kako se gorko kajem i oplakujem te grijehe i propuste, znajući da sam te ražalostila i povrijedila... uspavala glas savjesti svoje.

Nije bilo smisla da oplakujem situaciju.

Nestala je, oplakujem ju kao nestalog prijatelja.

Na njemu su utisnute rije? i njema? kog pjesnika Schillera:? Žive zovem, mrtve oplakujem, a nevrijeme razbijam? koje najbolje objašnjavaju ulogu zvona u životu mjesta i župne zajednice.

Pusti me malo »da oplakujem bol svoju prije nego odem u zemlju tame, smrtne sjene, u zemlju kao ponoć mračnu«.

Oplakujem sudbinu, Prevoditelju, što veže tvoje oči uz riječi i tjera te da vjeruješ kako ćeš na koncu pronaći ključ u tekstu što ga prevodiš.

CLORI: Sretna Coorillo, sretni Lirindo, slijedite lijepu želju što u vama ljubav rađa: pustite me da umirem, pustite me da oplakujem svoju izdanu vjeru i tuđu okrutnu prevaru, pustite me da umrem u tolikoj tuzi.

No Oscar Wilde nije tako završio priču.On je pripovijedao kako su, kad je Narcis umro, došle oreade, gorske nimfe, i vidjele da se, iz slatkovodna jezera, jezero pretvorilo u vrč slanih suza. - Zašto plačeš? - upitaše oreade. - Oplakujem Narcisa - reče jezero. - Ah, ne čudi nas da plačeš za Narcisom - nastaviše one.

Naposljetku reče: - Oplakujem Narcisa, no nisam nikad primijetio da je Narcis bio lijep. " Plačem za Narcisom jer sam uvijek, kad bi se on nagnuo nad mojim obalama, mogao vidjeti kako se, u dubini njegovih očiju, ogleda moja vlastita ljepota. " " Lijepe li pripovijetke ", reče Alkemičar.

Premili Isuse, koji voliš, da oplakujem grijehe svoje, negoli muke Tvoje, daj mi milost da skrušenim srcem oplačem grijehe i uvrede što sam Ti ih nanio i da zavrijedim veseliti se s Tobom u kraljevstvu nebeskom.

noćas sam po prvi put osjetila se slobodnom koncert, vedranu u čast mom najdražem vedranu, koji će u mom srcu uvijek imati posebno mijesto i ugledala sam njega starog prijetelja mog brata i poljubio me i po prvi put sam se osijećala sretnom je li moguće da je život pred mene stavio paradoks neobjašniv da ću na koncertu, kojim oplakujem prijatelja upoznati nekog tko me čini slobodnom a znam da će se moj brat naljutit al, brate moj, briga me... jer i ja zaslužujem sreću barem jednom u životu nakon svih ovih suza i ne kajem se... niti malo jer ponovno volim, ali mi je ovaj put ljubav, na neki neobjašnjiv način uzvraćena

Pokušavam misliti pozitivno i ne oplakujem propast kazališta, jer sam sigurno da ono propada oduvijek, ali nikad neće propasti

sanjam ponekad ali u snove mi ne dolaziš a ja ne oplakujem davne ljubavi jer one su otišle kao tvoji koraci

Sad ja nijedne ni druge ne oplakujem previse, al posto su tebi takodjer sve zrtve iste, ti sigurno oplakujes svakog pobijenog razoruzanog cetnika, posve isto ko sto oplakujes svakog pobijenog ustashu

Iste godine u Trebinju je uz crkvu podigao zvonik na kojem piše: Boga slavim, žive zovem, mrtve oplakujem, munje razgonim.

Poznajem samo ovo mjesto koje oplakujem svojim širokim hodom i jedino ono što je sad.

- Oplakujem Narcisa reklo je jezero.

Na trenutak je jezero zašutjelo pa konačno reklo: - Oplakujem Narcisa jer sam mogao, svaki puta kada bi on legao na moje obale, u dubini njegovih očiju vidjeti kako se oslikava moja vlastita ljepota.

" Imam samo dvije opcije: ili da oplakujem situaciju u kojoj sam se našao, ili da prihvatim izazov i da se borim "

Sada te oplakujem dok mi miluješ vrat i privijaš se nježno uz moje grudi - znam da ne možemo ostati zajedno.

ljudi ljutito reagiralo na samo diranje u Tuđmana i stalno se ponavlja kritika da ja samo koristim priliku da oplakujem Jugoslaviju.

Poradi toga na mnogim zvonima ili u tornjevima ispod zvona stoji natpis: " Vivos voco, mortuos plango, fulgura frango (Žive zovem, mrtve oplakujem, strijele kršim), a ponegdje natpis počinje sa Boga slavim.

Šesti razred sam prošla s pet i zasluženo dobila laptop, svađala sam se sa sestrama, super se zabavljala, plakala zbog prpuštenih prilika... sada trenutno oplakujem izgubljene novi obruč za kosu.. kme kme... a bio je baš lijep

I bila sam baš beskrajno Bogu zahvalna što ja ne sjedim na mjestu one žene i ne oplakujem nekoga tko mi je puno značio.

Škaklja mi nosnice kroz mirise koje oplakujem.

Malo mi se neobično jer nisam mislila da će se to dogoditi ikada, ne na takav način... i dogodilo se, a ja ne oplakujem, ne žalim, ne patim.

Tugujem li ja to za njom, ili oplakujem sebe samoga u svoj onoj komociji koju mi je ona pružala?