Povrh ovakvih iznošenja na vidjelo elementarnog i skeptičnog zdravog razuma nasuprot krilatim idealima glavnih likova (i, dakako, osim svakodnevnog načina izražavanja), u osnovne sastojke komične karakterizacije ulaze i poslovična izreka (Curzio, I, 3: ÂťPero, qualunque volta in lui m ' abbato, Or con opre il dileggio, or con parole, E Quasi folle al par di lui divento: Perche ben dir si suole Ch ' un matto ne fa cento/Stoga, koji se put na njega obrušim, bilo s djelima poruge, bilo riječima I poput lude postanem: Jer lijep je običaj govoriti O bezvrijednoj budaliÂŤ) i smiješna canzonetta, iste vrste kao i ona pri predstavljanju (ÂťArietta za dva glasaÂŤ) u kojoj Marzio i Curzio izlažu svoju neobaveznost i bezbrižnost zajedničku svim likovima slugu: