Dakle, ako mislite da je to problem samo zemalja 3. svijeta ili pitanje s kojim se bave opresivne vlade, u krivu ste.

Potonji je držao da je film realističniji što je artificijelniji i iako je napadna vizualnost svakako imala svoju eskapističku funkciju, ona je ujedno vrlo pomno ocrtavala opresivne kulise unutrašnjeg i vanjskog svijeta njegovih protagonista.

Dekreti i zakonske odredbe da neko mora platiti nekome samo zato jer ovaj šalje signal u eter su po meni netržišne, nepravedne i krajnje opresivne.

To jednako vrijedi i za takozvane demokracije koje se temelje na materijalizmu, kao i za otvoreno opresivne režime.

Većina zahtjeva se odnosi na sumnju na kriminalne aktivnosti, ali uvijek postoji rizik da bi opresivne vlasti mogle iskoristiti ove zahtjeve protiv političkih aktivista, primjerice, da im se omogući uvid u sadržaj njihovih e-mail poruka.

E, ali narod se isto tako ima pravo digniti protiv opresivne i nedemokratske vlasti.

ovo je prvi Le Guinin roman koji se bavi temama kao što su Taoizam, dominacija jedne opresivne kulture koju sačinjavaju uglavnom muškarci, anarhizam i oslobođenje, a koje će postati temelj mnogih drugih njenih djela u budućnosti.

fascinantno kako vecina komentara govori da su na vlasti na zapadu fasisti, dok su iste te nacije rusile fasiste i naciste u WW2, i dok je danas opcepoznato da tim drzavama gospodare vecinom raznorazni bogatasi, banke i korporacije jest da je fasizam imao opresivne segmente, no nitko nemoze porec da se u pojedinim fasistickim sustavima kvaliteta zivota (za one koji nisu bili po logorima) poprilicno popravila izuzev odredjenih oduzimanja sloboda i dok je u tim svim sustavima bila u odredjenom smislu ukinuta sloboda govora tada nije bilo govora da postoji sloboda govora nije bilo govora ni o demokraciji i znalo se kakav je sustav, te isto tako je bilo i u fasistickim i komunistickim sustavima, uz neke ideoloske razlike, ali u praksi je bilo dosta podudarnosti danas nas s druge strane uvjeravaju da zivimo u demokraciji i da imamo slobodu govora i da imamo slobodu opcenito, a imamo danas vise restrikcija nego sta smo imali u bilo kojem dijelu nase povijesti dok se nekad znalo da se hrvatskom vlada iz beckog dvora danas nas uvjeravaju da smo ravnopravni sa ostatkom svijeta i europe a zaduzuju nas za milijarde koje nemozemo otplatit kod banaka i fondova koji naocigled unistavaju svijet, i tako cemo se za koju godinu naci u duznickom ropstvu - prvi korak do toga je pripremanje javnosti na pojam " javni dug " onda ce to fino pretocit u " osobni " (mozda ne odma, ali uzet ce si vremena) poanta (iako sam udario digresiju) nemojte mislit i poistovjecivat pojam fasizam i ovo sta se danas desava, jer i da je danas mussolini ziv on bi prvi stao protiv ove stoke koja vlada na zapadu:) prikaži cijeli komentar

Put do slobode nije moguć, krug beznađa nemoguće je prekinuti, pojedinac je nemoćan protiv opresivne kolektivne sile, dobro ne postoji ili je nemoćno, svijetom vladaju tama i mrak.

Kad bi EU bila što bilo drugo, osim dobre stare autoritarne, totalitarne, opresivne, pompozne, bešćutne i bezpogovorne Organizacie, sumornog družtva uvedenih i posvećenih, tih slugu alias robota koji izvršavaju, sve u ime nekog višeg Cilja, neke priče kojoj ni oni ne znaju kraja ni početka, ali znaju da je to nebitno jer tako mora biti, pa onda i bude; kad bi EU bila bilo što drugo... možda ne bi izgledala poput mnogokrake svežderuće hobotnice, uperene protiv perifernog a u korist centralnog?

Par 12 - godišnjaka u filmu bježi od opresivne društvene hijerarhije koja želi suzbiti buntovničku ljubav pionirskih boyscouta nadolazeće kulturne revolucije.

Međutim, zar takav stav nije samo prerušeno ponavljanje stare opresivne matrice da je vlasnik kuće ujedno gospodar nad životom i smrću ukućana?

Stoga, mi, LGBTIQ (lezbijke, gejevi, biseksualne, transrodne, interseksualne i queer) osobe nastojimo svojim životnim praksama i aktivističkim intervencijama probijati i razbijati opresivne granice rodnih i spolnih uloga, gradeći na taj način društvo bez tih ograničavajućih i sputavajućih kategorija.

U seriji fotografija Tri majmuna (ne čujem, ne vidim i ne govorim) (1979.) Gotovac na duhovit način iznosi kritiku opresivne političke prakse i (auto) cenzure slobode izražavanja.

Jedan je udružiti snage kako bi se ogolile/i diskriminatorne i opresivne vrijednosti vezane za muškost i ženskost.

Nakon rušenja državne zgrade doma opresivne i nereprezentativne Vlade koja je kapitulirala pred grabežljivim korporacijama i bankama McVeigh se nadao da će drugi uskoro slijediti njegov primjer i vratiti Vladu ljudima.

Stabla predstavljaju utočište, bjeg iz opresivne marginalizacije, no ljevičarske grupacije, kontradiktorne žrtve sustava, svojom ovisnošću o koki kao političkoj i ekonomskoj moći, silovito pridonose uništenju vlastita staništa.

Motivu ponovnog rođenja ovdje je dan jasan kritičko-ideološki obrat: transformirajući se u Wilsona, Hamilton otkriva sve ono o čemu je uvijek sanjao; sve završava kobno kada postaje svjestan da su ti transgresijski snovi dio iste opresivne stvarnosti od koje je pokušao pobjeći.

Socijalni radnici imaju odgovornost pomagača da na primjeren način odgovore izazovima opresivne politike prema određenim klijentima i marginalnim društvenim skupinama (npr. invalidne osobe, osobe s teškoćama u razvoju, različite vjerske zajednice, nacionalne manjine i drugi).

Sve dok biti ženom u društvu znači biti primarno određena svojim spolom (na tomu, naime, počivaju i dominacija muškaraca i spomenute opresivne prakse prema ženama), što u zbilji znači biti na dnu rodne hijerarhije, ne možemo govoriti o ostvarenju istinske jednakosti.

Međutim, meni se i u toj prozi najviše sviđa ona kod koje u poleđini vidim društvo: recimo, rat kod Ivane Bodrožić, ili u pričama Tanje Mravak gdje se intimne drame zbivaju u kontekstu patrijarhalne, često opresivne dalmatinske obitelji.

Škole su još uvijek jako opresivne sredine s nastavnikom kao apsolutnim akademskim autoritetom, rigorozno su organizirane po satovima, kurikulumu, a djeca stavljena u skupine prema dobi, a ne po nekim drugim karakteristikama, kao na primjer njihovom zanimanju za neku temu.

Ovakva praksa tipična je za opresivne režime koji napadaju slobodu govora, slobodu medija i samu slobodu.

Kršcani se žale kako ih proganjaju svaki put kada netko ukaže na to kako je božja kreacija nelogična kao naučna hipoteza ili kada netko sugerira kako Levitikus nije bas inspirativno štivo, ili pak kada se svjetovni ljudi bune protiv opresivne prirode religioznog fundamentalizma.

Uslijedila je velika rasprava unutar američke LGBT zajednice, koja se u tom trenutku donekle oporavljala od epidemije AIDS-a, a danas je jasno kako su zagovornici bračne ravnopravnosti pobijedili u odnosu na one koji su imali volšebnije ideološke ciljeve, poput dekonstrukcije opresivne, heteropatrijarhalne institucije braka.

No, bolni su učinci nesređenih obiteljskih odnosa ipak u prvome planu dok su opresivne značajke društveno socijalne i političke zbilje (kako socijalističkog poraća tako i prvih godina mlade demokracije) uglavnom u funkciji kontekstualizacije, ali i odapinjanja pokoje satirizacijske strelice.

Želeći pobjeći od svojih malograđanskih sudbina, Erzsi od muža - bogatoga bankara, a Mihaly od dobrostojeće i opresivne obitelji, vjenčaju se i odlaze na bračno putovanje u Italiju.

Nakon što sam se vratila iz Amerike, čvrsto sam odlučila otkriti kakav je odgovor građana na stvaranje globalne policijske države i njene bezbrojne opresivne parlamentarne zakone.

Nazivanje aerodroma prema piscima nije ništa nečuveno, a najpoznatiji primjer zasigurno je onaj Franza Kafke prema kojem je imenovan aerodrom u Pragu (kojeg je, posve prikladno, Buisness Weekly proglasio najgorim aerodromom zbog brojnih birokratskih zapreka koje čekaju putnike, kao i zbog cjelokupne opresivne atmosfere).

Misteriozni junak, V, je prikazan kao reinkarnacija Fawkesa (ne onog povijesnog doduše): on želi unišiti parlament, koji simbolizira moć države razvedene od - i opresivne naspram - svojih građana.