Ova knjiga razmatra kroz više poglavlja, veliko djelo Vlaha Bukovca (1855 - 1922) iz perspektive post-moderne, istražuje zakonitosti njegova formiranja i analogno tomu nastajanja njegov djela; ispituje njegov rast iz francuske akademske tradicije, istražuje različite izvore i eklektičke spojeve u njemu, utjecaj domaćih naručitelja, govori o borbi opreznoj i polaganoj za modernizaciju izraza, o postupnoj prevazi portreta i figuralnih grupa (uz zanemarivanje mrtve prirode i pejzaža) i o golemoj socijalnoj, artističkoj i nacionalno-prosvjetiteljskoj funkciji njegovih zagrebačkih godina (1893 - 1898), i uvodi nas u njegovo vrlo zanimljivo potonje razdoblje u kojemu se ističe s najvišom europskom legitimacijom nekoliko uzbudljivih simbolističkih djela.