Taj svoj Istanbul pronašao sam, naime, u istoimenoj knjizi Orhana Pamuka, a dubrovačku istočnost u onim njezinim dijelovima (posebice u poglavlju Tuga melankolija tristesse), u kojima tugu (hüzün), opisuje kao najsnažniji i najtrajniji osjećaj koji su u proteklih sto godina uzajamno prenosili Istanbul na svoje stanovnike i stanovnici na svoj grad. Tuga, kaže Pamuk, nije u Istanbulu samo važno obilježje glazbe i ključna riječ pjesništva, nego i pogled na život, duševno stanje i supstancija koja grad čini gradom. Iste bih riječi, sa vrlo sličnim primjerima, mogao upotrijebiti i za Dubrovnik i skoro sam uvjeren, kako je stari gospar Lukša mislio baš na taj opipljivo orijentalni, pamukovski osjećaj tuge, kada je govorio kako u Dubrovniku ima puno više toga Orijenta iz one moje 1001 noći, nego što ja to mogu i zamisliti.