Profesor Petar Vrbančić je glazbenik koji je nakon svojega dolaska u Zadar 1967. na mjesto profesora violine u Glazbenu školu Blagoje Bersa, glazbeno uvelike zadužio ovaj grad i to upravo na području orkestralne glazbe.

Od 1997. je predavač na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, za predmete fagot, komorna glazba i orkestralne dionice, te dobiva zvanje docenta 1999. Osnivač je puhačkog kvinteta Sinergija 5, a od 2001. postaje solo-fagotist i član Umjetničkog vijeća Vojvođanskih simfoničara u Novom Sadu.

Što se tiče solističkih koncerata, napisao ih je za gotovo sve orkestralne instrumente.

Skladatelj se, kao i obično, oslonio na orkestralne (uglavnom gudačke) dionice te je povremeno izdvajao solističke instrumente, violinu i glasovir.

Sam Ravel ovdje je zastupljen skladbom Menuet antique, op. 7, prvom svojom mladenačkom objavljenom kompozicijom za klavir (u Kocsisevoj orkestraciji), te klavirskim ciklusom Le tombeau de Couperin, iz 1917. Od šest stavaka (Prelude, Fugue, Forlane, Rigaudon, Menuet, Toccata), Ravel je orkestrirao četiri, izostavivši iz orkestralne verzije Fugu i Toccatu.

Pisao je opere (Chaos, 1994.) i orkestralne skladbe (Sunshine of your Love, 1999.), no većina njegovih djela pisana je za nestandardne sastave.

Visina nadahnuća koju je orkestar ostvario u dobro utemeljenoj suradnji s Pavlom Dešpaljem nepatvorena je unatoč nesvršenostima, te pruža iskren pogled na glazbu Čajkovskog mimo svake izvedbene prosječnosti Varaždinski komorni orkestar jedan je od rijetkih ansambala u Hrvatskoj koji njeguju komorno orkestralno muziciranje, a za svoj treći album znakovito je odabrao dvije uvelike srodne skladbe Pjotra Iljiča Čajkovskog, koje se nalaze na razmeđu orkestralne i komorne glazbe.

tako je to kad si muzičar. 12. mjesec je najradniji. jučer sam smislila verziju pakla za orkestralne muzičare: Dođeš " dolje " i onda zauvijek moraš svirati Radecki i Plavi dunav, i opet i opet... a publika plješče uz radecki i kasni.... a tebi nije olakšanje jer je kraj koncerta već naprotiv: muke se ponavljaju i dalje... ali ipak si u paklu..

Sveti se Otac nakon orkestralne izvedbe osvrnuo na Schillerovu odu radosti, koju je uglazbio njemački kompozitor.

Zaodjenuvši se ruhom sočna dramatskoga sloga s lirskim protupomakom, danski je sastav predvođen energičnom kretnjom dirigenta Dausgaarda i nakon osamdesetogodišnje tradicije, a sa zamahom nove europske turneje o dvjestotoj obljetnici rođenja bajkovita Andersena, potvrdio status vodeće orkestralne skupine svoje zemlje, pripremivši tako prostor najprije za Andsnesov ton od paučinasta zlata, a zatim i za onaj u žestokoj teatralnosti s pokrićem, Mische Maiskoga.

Njegove skladbe i glazbene obrade nezaobilazan su dio repertoara mnogih ansambala i orkestara, a svoj rad on i dalje usmjerava prema promicanju glazbenih izričaja na području orkestralne tamburaške glazbe.

Samo majstoru s jasnom slikom umjetničkoga platna i njegove autentične reprodukcije u svjetlu vremena, stila i vrhunski odnjegovana suautorstva takve orkestralne violine nisu mogle pomrsiti plan zacrtanih ciljeva.

Raznovrsna, više ili manje jednostavna djela, molitve, priznanja, stavljena u više ili manje raskošnu zvučnu odjeću instrumentalne, ansambalne ili orkestralne pratnje.

Prepuna dvorana Hrvatskog doma u Cerniku i dugotrajni aplauzi dokaz su da večer orkestralne glazbe u Cerniku ima svoju publiku i kako s tradicijom ovakvih koncerata svakako treba nastaviti.

Zimsko-skijaška stanka učinila je svoje: prvi tonovi za prve siječanjske rasporede u redovitoj koncertnoj sezoni po običajnom se pravu nevoljko odriču blagdanskih užitaka, a skupno muziciranje prema predlošku orkestralne i komorne udruge još prikuplja sjećanja na dobro ugođene harmonije.

I tek uz propuh kakva vrsno ekipirana gosta solista s instrumentom rjeđe očekivane koncertantne bravuroznosti i preciznosti, i domaći će ansambli u ulozi važne orkestralne boje, uz pun interpretativan pogodak pogoditi intonaciju i sjetno i oporo promišljene kompozicijske strukture.

Mahler je skladao prvenstveno simfonije i pjesme, no njegov pristup žanru često je zamagljivao granice između orkestralne pjesme, simfonije i simfonijske pjesme.

Ante Čagalj je obradio mnoge skladbe (orguljaške, klavirističke, čembalističke, violinističke, orkestralne itd.) za gitaru i gitarističke ansamble.

Za dodatni instrument ne moraju pripremiti kratki komad, samo orkestralne isječke.

Prvi se izjasnio maestro Boris Papandopulo, na dan 21. veljače 1949. Nije se uopće osvrtao na idejnu stranu libreta, nego je pisao isključivo o vrijednosti glazbe, i to vrlo negativno: Âť (...) Harmonijsko tkivo izrađeno mjestimično primitivno, mjestimično sasvim u duhu impresionizma (...) Najslabija strana djela je izradba same orkestralne partiture, kojoj nedostaje logike i znanja.

Klavir je s DVD-2300 zazvučao zastrašujuće realistično (osobito u srednjem i visokom registru), gitara eksplozivno tranzijentno, puhači baršunasto i s puno zraka oko sebe, gudački instrumenti protočno i konzistentno, okupani morem detalja koji se, iako jasno zamjetni, nijednog trenutka nisu izdvajali iz orkestralne cjeline.

Unatoč svemu, većinom je bila samouka, te premda je umrla vrlo mlada iza sebe je ostavila 58 opusa s područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i glasovirske glazbe.

Zbog orkestralne i zborske epike, ritamskog efekta starosti, bogate melodike i sličnosti srednjovjekovnim uzorima, a unatoč ponekim nespretnostima, Poledourisova je glazba preuzela ulogu pripovjedača

Njegova glazba za Conana zvuči staro, čak autentično, a istodobno se uklapa u tradicionalni holivudski koncept orkestralne filmske glazbe.

Zbog orkestralne i zborske epike, ritamskog efekta starosti, bogate melodike i sličnosti srednjovjekovnim uzorima, a unatoč ponekim nespretnostima, Poledourisova je glazba preuzela ulogu pripovjedača.

Godine 1997. dolazi u Split, 2001. u Zagrebačku filharmoniju, a od 2005. predaje violinu i orkestralne dionice na Muzičkoj akademiji.

Program koncerta činile su četiri orkestralne suite, koje je Bach napisao dvadesetih godina 18. stoljeća u Leipzigu: 3. suita u D-duru BWV 1068, 2. u b-molu, BWV 1067, 1. u C-duru BWV 1066 i 4. u D-duru BWV 1069.

Solist s ulogom individualiziranog hvalitelja sunca kao božanskoga bića, suočen je s poteškoćama nadglašavanja orkestralne voluminozne zvučnosti.

Ona s jedne strane posreduju cjelovitost i osebujnost istodobnog zvuka svih pet instrumenata (npr. u Uvertiri Bachove Orkestralne suite u C-duru, BWV 1066 ili stavcima iz Piazzolline Suite Maria de Buenos Aires, Tangata Silfo y Ondina i Michelangelu 70).

Studiozno je priredio izvedbe, sigurno i precizno vodio glazbenike i pjevače, a posebno se istaknuo plastičnošću kojom je oblikovao pojedine orkestralne ulomke, kao što je primjerice prekrasan nokturalni ugođaj predigre trećem činu Majstora pjevača, ili kao što su pojedini orkestralni komentari u monološkim iskazima likova u Parsifalu, gdje je orkestar doista postao i bio jednim od protagonista, ako ne i najvažniji.