Kao da svojim rodjenjem, toplinom, bozanstvom i njeznoscu, zeli rastopiti i otopiti sve slojeve i naslage leda u nasim srcima, rastociti i razoriti sve sto nas sputava, onemogucuje, zarobljava i paralizira... Uz krckanje leda, koji nas pokusava okovati, zalediti nasa srca, zamrznuti osjecaje; cuje se pucketanje vatrice na ognjistu, osijeca njena toplina, toplina doma i svete obitelji, cuje se opojna i zanosna pjesma Andjela, onih pravih, Bozjih i bozanskih, koji silaze s Neba, da nam zajedno sa zvijezdom repaticom osvijetle pravi put, jedini pravi i jedini moguc, koji nas kroz sve opasnosti, zamke i prepreke zivota, kroz svu tamu, trpljenja, jad, jed, patnje i led, vodi do sredista zbivanja, sredista svijeta, sredista nasih srdaca, gdje se uvijek iznova moze i mora (jer to sam silno zeli) roditi nas jedini pravi Spasitelj: mali Isus i veliki Bog...