Ja sam se prestao osmjehivati onog davnog kišnog poslijepodneva, dok je kiša prala prljave ulice grada, ali nije mogla isprati moju glupost kad sam je pustio, Iris, otići od mene i dok sam je gledao kako žalosno odlazi šibana kišom kojom je vitlao vjetar u sivilu dana, žurila je moja Iris, koja je prestala biti moja, pod svojim malim i crvenim kišobranom, pogrešno sam si umišljao kako ponovo stječem slobodu, jer i opet sam sam sa sobom, samo ja, bez sveprisutne pratilje: nisam više pripadao paru, već postao pojedinac.