Ostah sam na cesti, shrvan i čemeran, sjedeći na onom panju.

Gubitkom sve više bodova Slaven početkom ožujka ponovno traži spas i riješenje u dovođenju novih igrača i sviježe krvi.Naravno pogađate vjeran i dosljedan ostah i traži Lovrena.Lovren je u Lyonu standardan i Francuzi ga baš nebi rado pustili, no za pozamašnu svotu??

Ali svejedno ostah bez vozačke na tri mjeseca, srećom zimska.

Tako eto ne postah delikvent prakse, nego ostah onaj teorije.

I ' ll skip intro that I say you what happened to me yesterday..... ovak idem vam ja u dućan i vidim ja tipa kako ide za mnom... odem ja u dućan, i poslije toga krenem ja pješke do frendice, i tip za mnom... dobro ja kod frendice ostah oko 1,5 h... i idem ja doma tip za mnom... već mi je išlo na živce... i danas opet on mene prati.. e sad sam ga nadmudrila... lijepo sam si stala iza jednog ugla, i ide on na bike-u... a ja hop njega za majcu... i pitam ga kao zašto on mene prati.. a on lijepo odgovori..

Vas ja tad zasjnićen ostah i začu - jen jime moje tuj vidif: i u tom zazniće - nju kako vesel i radostan ostah

I tako ja ko poslednji tutumrak ostah da sedim u tramvaju i pitam se šta to bi, i zapamtio sam Pola Ostera iako još uvek ni jednu njegovu knjigu nisam pročitao.

Ja nikoliko zamišljen ostah, dali pak uz goru uputih se.

Stoga ostah vas drhćući i trnući, i jure pobignuti jedva nevolja sminost dav, nazad vratih se i pristrašen i zapahnut na nju obzirah se.

Za svoju predsmrt, prisan mladosti/što je odavno na izmaku jer je jedina postojanje/nemam drugog mauzoleja koji ne bi morao biti tuđi/Uzimam te jer ne čekam da me pokopaju/moja smrt je k meni i samo od mene/a to oni ne mogu i stoga ih optužujem tijelom/koje i tako moraju vratiti/Ja sam moja bitnost/A to što ne mogu podnijeti u njoj samoj/I sve njeno nije moja krivnja ni zasluga/Nestanem li potpuno ili nestanem/ne treba da me itko prisjećanjem dozivlje/to može biti samo krađa/koju nisam u stanju pravodobno prezreti// Nitko ne bi smio iskapati mrtve/Jer možda jesu samo zato da ih nemamo// Ali tko mari za to kad je otimanje/izjednačeno s oslobađanjem/Svatko ulazi u svačiji vrt smrti/Crkvu na vrhu brijega odavno porušiše/(kako bi je lakše mimoišli)/Oltari otetih drumova pred koljenima noći bježe// Nitko ne bi smio iskapati mrtve/Nitko i nizašto// S korijenjem muka u dubokom dnu/može li prolistati govor na stablu tišine/kad ga nemam reći jer sam mrtvac/koji je izgubio smrt pa još traži ukopište/za utjehu samo za smijan plač/što se rasuo preko obraza ko pijesak/jer sam tučen obručima smijeha slijepljen sapunicom veselja/a čitavo vrijeme sam gledao kako suze teku/ispod steznika života i svi su hodali koje sam stekao/a nitko nije držao bol duboko na dlanu:/svi su ga bacali u košare za otpatke/i hodali dalje// A kad su stali/Bili su Nigdje// I onda naume iskopati zaboravljene mrtve/Da bi nešto započeli// Ja sam vikao: Nitko ne bi smio.../NITKO NE BI SMIO iskapati mrtvace// Ali tada izgubih glas/(po njihovoj zapovijedi valjda)/i sada šutim jauk// No on je sam (neotet) i mogu da ga nastavim// Zato kažem: Ne dirajte moja mirna groblja/jer kamo ću s tolikim smetovima kostura/kojima me opterećujete:/ako sam oslobođen vas/onda sam to sobom učinio/i nije istina da sam to mogao dovesti do potpunosti/jer kad sam dobio krv kojom ste se nastavili/obojih je sobom nije mi bilo moguće/kada je toliko tekla u vama zamijeniti je svojom// I tako ostah sputan vašom sličnošću, a sam// Može li se više plakati s licem na licu zemlje?/Može li se više glasno plakati/a da se ne zamrzimo i prije nego su nas čuli/Koliko samoubojica koliko grobova je poleglo u našem smijehu/(Nitko nema pravo na tuđe smrti)/Zašto ih moramo skrivati sa posuđenim licima/kad nas izvan nas nigdje nema?«

Tako hodeći, jur dan k zapadu približujući se, dojdoh kraj gore i tuj zamišljen ostah pravo kako človik ki na raskrižje putov dojde i ne zna na ku stranu obratiti jima.

Tad pun srama ostah, znajući da i ona beteg moj znaše.

Ostah u ropstvu tom kot človik privaren, koji je nesrićom kom z nevarke udaren; tako ti ostah prem ljubavju poražen, udorcem s koga mrem i ostah zasnićen.

Otići će do župnika, sve će mu ispripovijedati lažući ovako: Ja sam đak, putujem i proučavam narod; ostah bez novaca...

Nenadano me uhvati uzrujanost, neduh i srsenje kao ono jedamput na suncu i ostah ovako zavaljen...

" Nijesam li bacio bombu u hram ljudski, koji bijaše već prazan i ja ostah jedini posut ruševinama? " " Što mi ostaje? " Pogledah na svoj rukopis.

Ostah, stoga na manuali (i Manueli, naravno), dildo uskače tek na mah, da i ja stigem uloviti zrak.

Pozurismo se nazad da vidimo Hrvatsku - kud bar ne ostah, ne bi se onoliko nasikirao.

Ja sam ih gledao dugo, duže no onda porušene vagone i ostah osupnut, kad najposlije otkrih svoj vagon.

A što bi bilo da se sam ne izmotah iz zapuhice, da se smrzoh, da ostah u snijegu?...

Razočaran ostah kad vidjeh da u ovom uratku nema vrane.

@mirko kaze - također se slažem da su hrvati u svijetu prilično stigmatizirani svojom koljačkom prošlošću. ali također moram konstatirati da su sami hrvati za to krivi.1. podržavati marka perkovića thompsona, i njegove preprenacionalističke koncerte od kojiih se on ne ograđuje (bio na jednom, i ostah šokiran). evo sta M. P. Thompson kaze Četvrtak, Listopad 22, 2009 10:16:56 Marko Perković THOMPSON Zagreb, 01.10.2009.

Istina Bog je, laž je san Ko pijavica, gad hudosrećan, Mora spade s mene, te ko crkotina Na dnu ostah, ili ko od vina Protuha mrtva, kada urla pas Na kobnost pomrčine kao Judin glas.

Zatvoriše me na vrijeme u samostan, a ja ostah navijeke u njem da okajem grijehe.

Nisam nikad prije probala, ali ostah odusevljena.

Evo mi umrije ti, a ja živ, jaoh, ostah.

Tijelo mi je gorjelo, želja za njegovim je plamtjela, a ostah čekajući, još uvijek nisam vjerovala da ne sanjam.

Ostah sjediti s tugom u očima, a onda se zaputih na zahod.

Ostah čumiti s nulama i jedinicama do kraja radnog vremena.

Dok ja njima dokažem, ostah ja bez jaja.