Autor ističe kako se nakon 1945. javljaju novi kolekcionari, isprva najčešće treći posrednici iz dijela razbijenih židovskih zbirki, pojašnjavajući složene prilike tog vremena: »Tko je ustašama oteo vile i slike, taj nije, dakako, mislio da ih je u stvari oteo Židovima, a zapravo je bio drugi okupator otete imovine.« I nastavlja: »Tko će nam zamjeriti ako u zaključku ustanovimo da su neki kolekcionari umoreni 1945. i poslije, a da je nekima smrt malo pospješena, samo zato što su bili imućni ljudi?« Danas kada je nestala opasnost ideološki ili politički legalizirana otuđivanja privatnoga vlasništva i stvorila se svijest o tome da ničije neotuđivo privatno vlasništvo nije i ne mora biti u sukobu s javnosti, i da je došlo vrijeme da upoznamo »dobra svoje kulture, nositelje svoga ideniteta«, struka je uspjela uvjeriti kolekcionare da su njihove zbirke neprocjenjivo nacionalno blago.