u moru prekida jedan je najgori, ljubav je buknula ko grom iz vedrog neba, razvela sam se zbog njega, djelomično i uselila k njemu mada imam u blizini svoju kuću no želio je zaspat i buditi se uz mene, uveli smo jedno drugo u familije i prijatelje i onda jednog dana ničim izazvano ili nagovješteno samo je rekao gotovo je, nismo ono što je mislio, spremio mi moju keficu za zube spavačicu i jastuk i poslao doma, zašto ni danas nemam pojima, isplakala sam suza za još jedno more, izgubila 10 kg, ali s vremeno je postalo lakše, mada kad ga danas vidim s novom ljubavi dođe mi da mu otkinem glavu, ipak idem dalje uzdignute glave ali s težinom u prsima, stvarno sam ga jako volila i mislila da smo suđeni jedno drugom, e pa ipak nismo