On je svako jutro dobio svoj komad kruha i komad slanine, te ga nije bilo briga, imade li u žitnici jošte brašna ili nema, nije ga bilo brige, otkle kućegazda smaže krajcaru, da na jesen svima kupi odjeću i obuću; nije ga bilo brige, je li se dalo poorati i posijati, je li marva gine ili se plodi.

Stoga se Bog smilovao svome narodu i poučio je Vođu odabranog Božjeg naroda čudnovatui čudesnu lijeku tako »da odanle otkle je došla smrt dođe i lijek«.

Ta gdje da dobije pravi odgovor na neprekidno gorljivo svoje pitanje: »Ali početak - početak one prve stanice; da li ju je slučaj počeo micati i odakle ona mehanička sila da je tvar uzela upravo oblik stanice - otkle ta sila - odakle tvar?«

Zapitat če se tkogod u čudu: da otkle (n) Andrič u vezi s Matošemč Odavle (n): jedva punoljetan, Ivo Andrič oglasio se nekrologom za Matoša, prvo govorom u Beču, u studentskom klubu " Zvonimir ", a 1. svibnja, iste, 1914, tiskom u zagrebačkom polumjesečniku " Vihor ": da je Matoš fanatik života i vjernik ljepote; da i kad ima u čemu krivo, ima grandiozno krivo; da ima na skladištu riječi teških kao kamen i lakih kao perje; da je Hrvatska lijepč, pogažena zemlja, varana, izrabljivana, napola dekroatizovana.

Svaki čas odvuklo je na brijeg otkle se vidjelo k Muhakovcu i prema Jazveniku.

Spomenuti bi bolje bilo čine, Da gledalac tu barem jednom sazna Taj zločin otkle li je zbilja niko.«

ma otkle je ovi tanais? neka procita par libara sto su napisana o Mljetu.

- Otkle to, zašto to? - pitao se on, nu točnog odgovora nije si mogao dati -: ili je kozmopolitizam već posve ugušio našu ionako ne preveć snažnu osebinu, ili u nas ne ima snage i vjere da gojimo narodnu našu osebujnost, u strahu, da nam ista ne bi u prilog išla?

Ti bi se vratio, otkle si došao.

Naoblači l ' se nebo i počznu li munje sijevati i gromovi pucati; digne l ' se oluja i polje zadimi od puščanog praha, mi ćemo gledati, zastavo, otkle se ti pomaljaš, i svi za tobom, na oglede junačke, za spas roda, za čast krune, za prava hrvatska, listom ćemo poletiti.

Lešić je sam određivao, kako treba ovo, kako ono napraviti, te su se zidari i stolari samo čudili, otkle tomu čovjeku sav taj ukus i poimanje za najsitnije stvari i potreboće...

Marko se uputi k zidovima i spazi Antonija, koji bješe zagnjurio glavu u jednu od onih pukotina u zidu, otkle se vidi sav zaljev.

Bijes bi ih znao, otkle tomu narodu još ta poezija

Pa kada su se do volje navikali i napsovali - i »slavonski« i ciganski - okrenuše se cigani naglo, kao na zapovijed, te prijeteći se šakama i okrećući se sada jedno, sada drugo za Tenom, pođoše otkle su i došli; a kada zakrenuše u drugu ulicu, te ne uzmogoše više, da se prijete i dovikuju Teni, navališe jedni na druge, te sa nemoćne srdžbe i muke potukoše se međusobno, samo da iskale žuč.

Mira Kodolićeva mislila je da ne ljubi svoga muža, nu otkle sada ona bol, što ju u taj čas nenadano poput grča stegnu?

Kad sađe do mora, sjedne na jednu stijenu, valovima ispranu i izjedenu, i pogleda u tamnu dragu, otkle se je čuo pljusak vesala.

- Otkle to, što je to?

Istina, u prvi hip bio se i sam malo lecnuo, no to ga samo potače da ispituje otkle taj strah.

Ruhani su nadahnuća i pozitivni su (ruh - duh) Šejtani su,... samo ime kaže otkle vuku porijeklo, ima i to neko voli al ' to nije fino.

To je sva proljetna šumska scenerija; inače je sve u okolo pusto i dosadno, - samo neki ugušeni žamor i žubor prati te svuda, a ne znaš ni sam, što je i otkle je, jer kud god se kreneš, žamori i uzdiše odsvuda...

Udijelite puku koji se sprema na put u Planinu otkle sam došao.

Da se mladež štogod nauči, onda bi progledala; taj uspjeh bio bi pak pogibeljan, - otkle onda nasmagati čestiti rod kruhoboraca?

- A što je to, otkle to? - upita oca.

- To sam i ja vas već htjela upitati; zaista čudnovato, zašto je to, otkle je to?

O moj dragi, i ja ih trebam, silno trebam, a ne znam otkle ću ih uzeti...

Kad su bili poljem širokijem,; Progovara Mustaj-beže Lički: Oj Boga ti, neznana katano Otkle li si, od koje l krajine? Kako l tebe po imenu viču? Kuda li si bio namislio?; Kamo tvoja družina ostala? A katana njemu progovara: Što me pitaš, Mustaj-beže Lički? Jesi l čuo Latinsko primorje, Kod primorja rišćanske Kotare; I u njima Janković-Stojana? Ja sam glavom Janković Stojane; Nisam više ni imao druga, Osim Boga i sebe jednoga, A nijet sam bio učinio,; Da se spustim do pod tvoju kulu, Da izmamim Hajkunu đevojku, Da odvedem sebe u Kotare, Pa mi ne bi od Boga suđeno: Prokleto mi piće prevarilo.; Tada reče Mustaj-beže Lički: Be aferim, Janković-Stojane Baš si doš o u onoga ruke, Koji će te, more, oženiti. U riječi pali pod Udbinju; Ispod kule Mustaj bega Ličkog, Gleda četu malo i veliko, I Hajkuna sa bijele kule Mila sestra Mustaj-bega Ličkog, Pred njome je đerđef od mardžana,; U rukama igla od biljura, Puni zlato po bijelu platnu; Kada viđe četu iz planine, Oni vode svezana junaka Kod njegova svijetla oružja,; Ispred sebe đerđef oturila, Dvije mu je noge podlomila, Pa je sobo bila govorila: Bože mili čuda velikoga Zla pogleda u dobra junaka; Kako li ga Turci prevariše, I bez rane i bez mrtve glave Svezaše mu ruke naopako? Kad družinu na račun uzela, Al ne ima druga sedmorice.; Kad padoše pod bijelu kulu, Od Stojana uzima oružje, Pa oružje nosi u riznicu, A Stojana spušta u tavnicu U dubini trista endezeta,; Đeno leži voda do koljena, A junačke kosti do ramena.

Podiže se lijepa đevojka, Ona ide na tavnička vrta, I donese jednu kovu vina, Na uzicu spušta u tavnicu,; Sa tavnice grlom dovikuje: O junače, Bog te ne ubio Otkle li si, od koje l krajine? Kako li te Turci prevariše,; Te svezaše kod oružja ruke? Uze Stojan, te on popi vino, Pa đevojci bješe besjedio: Ko me viče sa tavnice b jele? Pivo mi je grlo preuzelo,; Pusti mene na čekrk uzicu, Izvuci me do pola tavnice, Pa ću tebe onda kazivati. Kada to čula Turkinja đevojka, Pusti njemu na čekrk uzicu,; Na uzici kuke od čelika, Izvuče ga do pola tavnice; progovara Janković Stojane: Ko me pita sa tavnice b jele? Javi mu se Turkinja đevojka:; Ja te pitam, neznana katano Ja sam sestra Mustaj-bega Ličkog. Progovara Janković Stojane: O Hajkuna, da te Bog ubije Ja sam glavom Janković Stojane,; Ja sam s tebe dopao tavnice; Pjana su me Turci prevarili, Te svezali naopako ruke. Veli njemu Turkinja đevojka: Čuješ mene, Janković-Stojane; A ja ću ti biti vjerna ljuba. U mog brata Mustaj-bega Ličkog Ta imaju dvije kule blaga: Jedna moja, a druga njegova; Ako bude mrijeti po redu, Hoće nama obje ostanuti.; Progovori Janković Stojane: A ne luduj, Hajkuna đevojko Boga mi se ne bih poturčio, Da mi dadu Liku i Udbinju. Ja imadem u Kotarim blaga; Više, Bogme, nego u Turaka, A bolji sam junak od Turaka. Ako Bog da, lijepa đevojko Sjutra prije polovine dana Okrenuće skakat Kotarani; Po Udbinji i oko Udbinje, Izvadiće Stojka iz tavnice. Odgovara Turkinja đevojka: Be ne luduj, Janković-Stojane Dokle tvoji Kotarani dođu,; Hoće tebe Turci pogubiti; Već jesi li, bolan, vjere tvrde, Da ćeš mene uzet za ljubovcu, Da izbavim tebe iz tavnice? Veli njojzi Janković Stojane:; Tvrda vjera, lijepa đevojko Uzeću te za vjernu ljubovcu, Doista te prevariti ne ću. Kad to čula lijepa đevojka, Spušta njega u tavnicu tavnu,; Pa otide na tananu kulu; Malo vreme za tim postojalo, Dođe beže iz nove mehane, Đevojka se premeće po kuli, Nju mi pita Mustaj-Beže Lički:; Što je tebe, moja sestro mila? - Ne pitaj me, brate Mustaj-beže Zabolje me i srce i glava, Svu je mene zima obuzela: Bogme, brate, mrijeti valjade:; Već ti sjedi na meke dušeke, Da ti padnem u krioce glavom, Da ja pustim moju gr ješnu dušu. Žao bješe Mustaj-begu Ličkom, Jer od roda više nikog nema,; Pusti suze niz bijelo lice, Pa on sjede na meke dušeke, Cura pade u krioce glavom, Jednu ruku u džepove tura, Drugu ruku bratu u njedarca,; Dok ukrade ključe od tavnice, Od riznice i od konjušnice, Prevali se po meku dušeku, govori joj Mustaj-beže Lički: Sestro moja, Hajkuna đevojko; Nije l Bog d o muka odminula? - Jeste brate, milom Bogu vala Podiže se Mustaj-beže Lički, On otide na zelenu londžu, Da vijeću čini s Udbinjanim,; Kako li će umorit Stojana; A đevojka na noge skočila, Pa otvara bijelu riznicu, Stojanovo izvadi oružje I nakupi egbeta dukata,; Pa se spusti pred tavnicu b jelu, Iz tavnice izvodi Stojana, Odvede ga pred podrume b jele, Izvadiše konje iz podruma: Dobra đoga bega Ličanina,; Što ga jaše na mejdan junački, I vrančića ljube Ličanina, Kod bržega u krajini nema; Đoga jaše lijepa đevojka, Stojan jaše vranca od mejdan;; Okrenuše poljem širokijem, Primiše se u Ogorjelicu, Od nje pravo u Kunor planinu, Iz Kunora u polje Kotarsko.

Još blijed obraz trud svjedoči U kom žive srce mrući, Otkle sidje plam gorući U nj iz lijepijeh tvojih oči.

Vukasović je međutim radio dan i noć da stupi pripravan i, koliko je samo moguće, s uređenom vojskom u borbu s magistratom otkle se svako gibanje u gradu, što se imalo ticalo predstojećih izbora, pratilo s najvećom pomnjom.

Na raskršću, otkle je jedan put vodi u Jasenik, a drugi u Krško, zapovjedi kočijašu, da zakrene prema Leportovu imanju.