Hrvatska redakcija Ljetopisa popa Dukljanina (vjerojatno najstariji hrvatski povijesni tekst nastao sredinom 12 st. na slavenskom jeziku) nastala je u 14. st., a Ljetopis je preveo na hrvatski anonimni svećenik na splitskom području i dopunio ga podacima iz hrvatske povijesti, napose o kralju Zvonimiru i njegovoj nasilnoj smrti.Ovu hrvatsku redakciju pronašao je u Makarskom primorju splitski patricij Dmine Papalić i prepisao je 1509. ili 1510. Prema Papalićevu tekstu 1546. godine Jerolim Kaletić u Omišu učinio je svoj prijepis koji je dospio u ruke Ivana Lulića, a on ga je poklonio Vatikanskoj biblioteci.

U Splitu se iskazao i kao vrstan graditelj gospodskih palača, sagradivši sa suradnicima veliku palaču obitelji Papalić s bogato ukrašenim portalom, ložom u dvorištu i dvoranom.

Papalić je ubijen prilikom jednog susreta s tom djevojkom.

Neven Jovanović izložio je referat pod naslovom Dmine Papalić i Regum Delmatiae atque Croatiae gesta.

Sagradio je splitsku palaču Papalić, njegova su djela zabilježena i na Pagu, te radi na dovršenju dubrovačkih fortifikacija.

U jednoj rukopisnoj bilješci o splitskim Papalićima i u tiskanoj knjizi Slaveni i pučka poezija (1899.), pruža Karaman podrobniji podatak o Splitskom rukopisu, veleći da ga je pronašao među ispravama tada već izumrle obitelji Papalić i da je vjerojatno pripadao splitskom pjesniku Albertu Papaliću iz 17. stoljeća, kojeg i Jerolim Kavanjin spominje u svojoj velepjesni.

I druge palače u centru se ističu svojom ljepotom i umjetničkom vrijednošću kao palača Cindro, krasan primjer barokne arhitekture, te palača Papalić, kasno gotički kompleks (u njoj je smješten Gradski muzej).

Zadnji pustinjak iz te pećine, čije ime znamo, bio je Jacint Soppe Papalić Ivanov koji je pred njom pokopan 1779. godine.

Krajem 17. stoljeća kaštel je prešao u vlasništvo splitske plemićke obitelji Papalić.

Taj je prijevod početkom 16. stoljeća Splićanin Dmine Papalić našao u Makarskom primorju i prepisao ga " rič po rič ".

Splitski humanistički krug, koji se okupljao u Papalićevoj palači, činili su uz Marulića, Frane Božičević-Natalis, Nikola Matulić Alberti, Bernard Zanne, Jerolim Papalić i Jerolim Ćipiko.

Njegov rođak i prijatelj Dmine Papalić, isto iz bogate patricijske obitelji, bio je također ljubitelj hrvatske riječi i knjige.« On najde ovoj pismo u Krajini, u Marković, u jedne knjige stare, harvackim pismom pisane.

Istim je pismom Dmine Papalić oko 1510. prepisao »Hrvatsku kroniku«.

Splićanin Dmine Papalić tada prepisuje Hrvatsku kroniku koja je napisana " hrvackim pismom "

Jeronim Papalić darovao je samostanu 1530. godine Govore pape Lava, tiskane u Veneciji godine 1485.

Strašnu sudbinu doživjele su dvije palače Papalić u Splitu.

Na stranicama 172 - 173 unosi još veću zbrku: pojavljuje se palača Papalić.

Počeci muzejske djelatnosti u Splitu vežu se za zbirku kamenih ulomaka koju je, u osvit 16. st., Dmine Papalić, zajedno s Markom Marulićem, prikupio u porušenoj Saloni i dopremio u svoju palaču te ugradio u njezino dvorište, unutar Dioklecijanove palače, gdje se od 1950. g. nalazi Muzej grada Splita.

Palača obitelji Papalić, sagrađena u razdoblju gotike i renesanse, djelo je škole kipara i graditelja Jurja Dalmatinca.

Petrarca je među splitskim humanistima bio kultni pjesnik, a Marulićev prepjev posljednje pjesme Kanconijera daje poticaja za nove uvide - premda nije sačuvan notni tekst, zna se da je splitski plemić Jerolim Papalić uglazbio Marulićeve elegijske distihe.

U splitsko-poljičkim odnosima naglašena je uloga bogate i utjecajne obitelji Papalić.

Marulićev prijatelj Dmine Papalić piše:,, u jedne knjige stare pisane harvackim pismom.

Tako je već u 17. stoljeću, u okolnostima koje tek treba pobliže istražiti, nastala latinska redakcija u pet knjiga; prijevodi Zavorovićeve povijesti na talijanski čuvaju se u Arheološkom muzeju u Splitu (fra Ivan Raičević), Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (Alberto Papalić), British Library, Arhivu HAZU, Znanstvenoj knjižnici u Zadru.

Iz isprava se zna kako je još 1144. godine veliki poljički knez bio Damas Papalić.

Još su dva ugledna Papalića obnašala dužnost poljičkog kneza u 12. stoljeću, a u drugoj polovini 15. stoljeća u tri je navrata za poljičkog kneza bio biran Dujam Papalić, vjerojatno splitski plemić, jer Poljičani tada nisu iz svoje sredine birali velike knezove.

U splitskim ispravama obitelj Papalić prvi se put susreće 1344. godine kada je Krstul Papalić vršio dužnost općinskog suca, a devet godina poslije ubire taksu od trgovine i vrši dužnost savjetnika kurije.

Prilikom predaje Splita Veneciji 1420. godine jedan Papalić bio je među splitskim pregovaračima.

Dujam Papalić, koji je zapovijedao splitskom galijom koja je ratovala na istoku, bio je, pak, u splitskom izaslanstvu kod mletačkog dužda 1481. godine.

Papalić palača (15. st.), najvažniji primjerak gotičke arhitekture u Splitu, danas je u njoj Muzej Grada Splita.

U toj nakani pomogao mu je plemić Frane Soppe Papalić, koji je 4. listopada 1676. godine Bijankoviću ustupio u Splitu jednu kuću i uz nju zidinu, s trajnom obvezom godišnjeg izgovaranja odredenoga broja sv. Misa.