Na taj način Gavras gradi parabolu o odnosu istoka i zapada te egzilskih iskustava nebrojenih prebjega u zapadnu Europu, da bi u konačnici poentirao cijelu situaciju nakon za Eliasa ipak nepovoljnoga susreta s mađioničarom te pesimistično zaokružio svoju moralku.

Vrt preobrazbe (AtvĂĄltozĂĄsok kertje, 199 5) reflektira na političke skandale u drugoj polovici XX. stoljeća, dok možda najistaknutije životno djelo, Seforisova staza (A szefforiszi ĂśsvĂŠny, 1998) pomiče u vremenu i prostoru parabolu opće dehumanizacije i gubljenja razuma te tako doslovce stvara graničnu situaciju između Âťveć ne i još neÂŤ.

Tako se izložene slike isprepleću i moguće ih je shvatiti kao svojevrsnu parabolu o osamljeništvu i zajedništvu.

Kao treći bitan agens u priči javlja se mladi grobar Ferda (Václav Jiráček), verterovski intonirani karakter koji se zaljubljuje u Aničku, koja mu uzvraća ljubav, ali nema dovoljno hrabrosti da se suprotstavi Josefu, čime redatelj postavlja klasičnu parabolu o pojedincima razapetima između krute stvarnosti i vlastitih želja, a kako nemaju dovoljno odlučnosti da se uhvate ukoštac s onim što ih sputava, ne preostaje im ništa drugo doli sirove žudnje, što je uostalom jedan od krucijalnih sirkovskih toposa.

Kosinski, u usporedbi s njima, kao da stvara ateističku parabolu u kojoj junak u konačnici prodire u samo središte organizirane religije koja lebdi negdje gotovo u oblacima između Zemlje i otvorenoga svemira te je uništava niti manje niti više nuklearnom eksplozijom.

Isus mu iznosi parabolu o dva dužnika i govori da su obojici dužnika dugovi otpušteni i ako je jedan dugovao deset puta više od drugog.

Ipak, kad je premijer na sušom ubijenim poljima Slavonije rekao svoju dubokoumnu parabolu o slučajnoj državi, više nije mogao pomoći niti PR

Ivan Leo Lemo režirat će u Gradskom kazalištu mladih Orwellovu Životinjsku farmu koja govori o sustavu zatvorenih totalitarističkih zajednica izraženom kroz parabolu farme na kojoj vlast preuzimaju životinje.

Čini se da publika savršeno razumije ovu prostornu parabolu: mržnja nije gotova, imaginarni prostori naše kolektivne podsvijesti prepuni su prijetnji i strahova, riječi služe ponižavanju, a ne razumijevanju.

U toj pseudodokudrami redatelj ostvaruje svojevrsnu parabolu o značenju umjetnosti u životu općenito jer čak i najtragičniji događaji ne mogu zaustaviti ljudsku kreativnost, koja će u određenoj mjeri u Karamazovima imati i katarzičnu ulogu.

Stoga se film jednim dijelom pretvara u parabolu o nesavršenom čovjeku koji je zaglibio, ali je u duši ipak dobar pa zaslužuju još jednu priliku za iskupljenje, a svoju pokoru spremno prihvaća kako bi društvu otplatio dug za prijestupe te se rehabilitiran vratio da bi se uklopio i pridonio razvoju cjeline.

Razmatrajući ovu parabolu u našoj misi najprije zahvaljujemo Isusu što nam je objavio Boga koji se iskreno raduje povratku izgubljenih sinova i kćeri, Boga koji nas ljubi i prije nego se počnemo kajati.

U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje imamo parabolu o milosrdnom ocu i dva različita sina.

Značajan je uvod u parabolu: kad su se oko Isusa okupljali carinici i grešnici da ga slušaju, farizeji su Isusu prigovarali što prima grešnike i s njima sjeda za stol.

Tada Isus izriče parabolu koja je najdivniji teološki traktat o Božjem milosrđu.

To, dakako, ne umanjuje parabolu, koja ima, za današnje doba, nešto drukčiji akcent: nije vjerojatno da su isti mahali palmama i vikali: Na križ s Njime

Negdje oko pola jedan odlučio sam sjesti na klupu i pogledati Alegoriju dobre i loše vlasti, najveću povijesnu parabolu ikad naslikanu.

Vjerojatno ste čuli za onu istočnjačku parabolu o četiri slijepca koji su nabasali na slona?

Da bi dočekali onu parabolu s početka priče, iz epizode o mađarskim igračima i pripovjedačevoj braći: Koprivica zatvara knjigu rekvijemom za domovinu koju je izgubio, Jugoslaviju; zemlju koja se uzaludno spremala postati nogometnim prvakom Europe i, kasnije, svijeta.

To sam ja koji sada? itam ovu parabolu.

Ako je Fincher svojim prethodnim filmom, izvrsnim trilerom Zodiac (2007), napravio puni krug i vratio se gotovo na početak vlastite karijere u okrilje Sedmice (1994), ali dodatno usložnjavajući svoju idejnu potku stvarajući svojevrsnu parabolu o egzistencijalističkoj potrazi koja se ostvaruje kroz opsesivnost subjekata te u konačnici samu apsurdnost egzistencije, možda je i bilo za očekivati ili je bilo samo pitanje vremena kada će promijeniti kurs.

Umjesto gledanja Hooperova ostvarenja, boljim se rješenjem čini ponovno posezanje za romanom Victora Hugoa, ako baš želite parabolu o ljubavi, iskupljenju, suosjećanju i sličnome.

Njegovo revizionističko čitanje stare legende koja zapravo prethodi priči Reynoldsova uratka i inih filmskih verzija, mnogo je više nalik na Gibsonovu nabrijanu nacionalnu propagandu (Hrabro srce) nego na parabolu o čovjeku koji se bori na strani siromašnih i potlačenih protiv izrabljivača (u originalnoj priči notingamskog šerifa).

Prethodno se pretpostavilo da centar kugle opisuje parabolu, de facto horizontalni hitac.

Da polemiziram s pra MariJon povukla bi paralelu, parabolu, pravac ja l ' krivulju su sv. Pavlom, makar u općenitom dijelu, ne u konkretnom.

Nicholas Till, u Mozart and the Enlightenment, tvrdi da Don Giovanni predstavlja svjesnu odluku samoga Mozarta da temu tretira kao parabolu o suvremenom životu, te da još jednom dokaže svoje vjerovanje u božansku odmazdu, koje je prosvjetiteljstvo odbacilo, zato što su Giovannijeva zlodjela toliko strašna da samo najteža krajnja kazna može biti odgovarajuća.

Na primjer: strip je pretvoren u parabolu na Bushovu eru od strane ljudi preplašljivih da bi političku satiru smjestili u vlastitu zemlju, ili: film je opstruktivna, frustrirajuća i obilno impotentna američka liberalna fantazija o nekom s američkim liberalnim vrijednostima tko stoji protiv države vođene neokonzervativcima, a to nije ono o čemu je bio strip.

Nezasitnost u (samo) zadovoljavanju temeljnih bioloških potreba, kako fiziološke gladi tako i potrebe za seksom, tako izrasta u filozofsku parabolu o jalovosti pokušaja ispunjavanja duhovne praznine (metafizičke gladi) kroz fiziološko punjenje i (posljedično) fiziološko pražnjenje.

U tome se pretjerano nije opterećivao pričom te sam sklon utvrditi da Avatar dijeli problem od kojega su patili mnogi redateljevi prijašnji filmovi poput Titanica (1997) i Istinitih laži (1994), a to je odveć tanašna i jednodimenzionalna priča, oko čijega se postavljanja nikada nije pretjerano trudio, nego je doživljava kao poligon na kojem ima priliku inscenirati svoju raskošnu parabolu.

Film 2012 sasvim eksplicitno obnavlja biblijsku parabolu (kreacionistički: svetsko-istorijsku epizodu) o Nojevoj barci kao Periodnom sistemu spasenja ili popunjenoj tablici životinjskog carstva koje će u bogatstvu svoje diverzifikovanosti biti sačuvano i obnovljeno u terra novi: zemlji ili rekonfigurisanom kontinentu gde se steknu pogodni uslovi za nastavak života.