Stoga postoji neka vrst inherentne paralakse, minimalne razlike između zone viđene iznutra i izvana, kao da zonu istovremeno znamo s dvije različite točke gledišta.

Shapley je koristio relaciju period-sjaj pronađenu za cefeide u Velikom Magellanovom Oblaku čija je nul-točka baždarena galaktičkim cefeidama, korištenjem statističke paralakse.

Štoviše osporavao je relaciju na temelju većeg uzorka cefeida, uključujući neke čije su udaljenosti određene mjerenjima trigonometrijske paralakse.

Ako je prethodno, 19. stoljeće, bilo označeno kao doba velikog napretka u promatračkoj tehnici, što je kulminiralo Besselovim otkrićem trigonometrijske paralakse zvijezde 61 Cyg, onda za 20. stoljeće, možemo slobodno reći da predstavlja doba sinteze i otkrivanja fizikalne suštine procesa koji se odvijaju u zvijezdama i galaktikama.

Određivanje udaljenosti bližih zvijezda provodi se metodom zvjezdane paralakse.

Bočno podešavanje paralakse fokusa omogućava optimalnu točnost u većem rasponu udaljenosti.

Pri očitavanju je potrebno provjeriti jeli termometar suh, paziti da dahom ne utječemo na temperaturu, da oko bude u visini žive kako bi se izbjegla pogreška zbog paralakse i očitati što brže.

Očito je, pozicija paralakse je antifilozofska poziicja, jer ne samo da izmiče filozofskoj sistematizaciji, nego kao svoju središnju tezu uzima njenu nemogućnost.

Mjerenjem njihove trigonometrijske paralakse, direktno bismo dobili udaljenost.

Udaljenost do bliskih planeta je moguće odrediti metodom mjerenja njihove paralakse tj. kutnog razmaka između dvaju položaja planeta na nebeskom svodu mjerenih iz dvaju lokacija na Zemlji poznate međusobne udaljenosti. (Izravno mjerenje paralakse Sunca je neizvedivo zbog njegove velike udaljenosti.)

Drugo, mnogi tadašnji znanstvenici su se pozivali na stari Aristotelov astronomski dokaz protiv kretanja Zemlje: odsustvo paralakse zvijezda.

Limbo je crni (u doslovnom smislu) platformer, jednostavnih, mračnih linija i neobične paralakse, a u glavnoj ulozi je klinac koji treba prelaziti prepreke, izbjegavati šiljke i slična veselja.

Za usporedbu, promjer naše galaktike iznosi oko 100.000 svjetlosnih godina i većina zvijezda i drugih objekata u njoj previše su udaljeni od nas da bi se udaljenosti mogle određivati metodom paralakse.

Mjerenjem horizontske paralakse određuje se udaljenost objekta.

To se naravno može napraviti tako da se metodom paralakse odredi udaljenost bližih zvijezda, te se njihov apsolutni sjaj M dobije iz formule inverzne ovoj gornjoj. (Prividni sjaj m se lako mjeri izravno.)

Razradio je metodu za određivanje Sunčeve paralakse pomoću prolaska Venere.

No, zato je 1989. godine lansiran satelit Hiparh koji iz Zemljine orbite može izmjeriti kutove paralakse do točnosti od 0,001 kutne sekunde, što nam je omogućilo mjerenje udaljenosti i do 1000 parseka, odnosno nešto više od 3000 svjetlosnih godina.

Pored određivanja udaljenosti gore opisanim Aristarhovim načinom, Hiparh je udaljenost do Mjeseca odredio i metodom paralakse.

Vrlo mali broj zvjezda ima paralaksu nekoliko desetinki sekunde, najčešća vrijednost paralakse kod većine zvijezda iznosi nekoliko stotinki sekunde i manje.

Osnovne prednosti SLR sustava jesu gledanje slike točno onakve kakva će biti projicirana na film tj. odsustvo paralakse, uvid u dubinsku oštrinu te jednostavno izoštravanje.

Međutim, cefeide su predaleko i njihove su paralakse ispod mogućnosti mjernih tehnika.

Na Tahitiju je u to doba bio drugi obzervatorij i to je omogucavalo izracun paralakse.

Metodom dinamičke paralakse odredite vrijednost za udaljenost sustava u prvoj aproksimaciji.

Činjenica da zvjezdane mase u dvostrukim sustavima zvijezda ne poprimaju ekstremne vrijednosti, (općeniti je raspon zvjezdanih masa od 0,1 do 20 Sunčevih masa), omogućuje procjenu udaljenosti dvostrukih sustava zvijezda, za koje nije moguće izmjeriti zvjezdane paralakse.

Radi se o iterativnom postupku koji je poznat pod nazivom metoda dinamičke paralakse.

Ovo nas dovodi nazad do paralakse: sve što nam treba jeste mali pomak u odnosu na dosadašnju perspektivu, kao i shvatanje da zasipanje vlasti nemogućim subverzivnim zahtevima (ekološkim, feminističkim, antirasističkim, antiglobalističkim...) služi samo da bi se mašina moći i nadalje održavala.

Kadriranje kroz optičko tražilo na kompaktnim aparatima puno je ugodnije, jer je šačni zglob u povoljnijem položaju, no nemaju svi digitalni kompakti optičko tražilo, a osim toga kod njih se javlja i greška paralakse.

Bilo je potrebno točno izmjeriti položaj tijela Sunčeva sustava u istom trenutku, ali s dva različita motrišta na Zemlji (metoda paralakse).

Moj povremeni strah je, dakle, da se teoretiziranjem i konceptualiziranjem nemogućnosti označenih gledištem paralakse Žižek može preokrenuti u nekoga tko je stvorio novi koncept i novu teoriju, i to jednostavno imenovanjem onoga što je vjerojatno bolje ne nazvati neimenljivim.

Ovaj se postupak naziva metodom spektroskopske paralakse.