ponedeljak... kišan, tmuran dan.. nakon 2 tjedna godišnjeg odmora, godišnjeg odmora provedenog doma.. kod mame.. nema ljepšeg... i tako uljuljana u san stižem u rijeku.. u hladan stan, na trećem katu.. kiša pljušti ko luda, a ja naravno nemam kišobran. ni parking odmah ispod stana... parkiram se 50 metara dalje, kupim torbe, košulje na vješalici i lagano po pljusku do sive stare zgrade.. otključavam vrata.. a sveme guši, Rijeka, stan, samoća... ruke mi lagano otkazuju i stvari spuštam samo na pod, sjedam u mrak, u tišinu... Ne znam ni gdje su mi misli.. doma sigurno.. nešto zvoni.. u prvi tren ne reagiram da je to moj telefon.. melodija koju dugo nisam čula, bed of roses.. znači da me dugo nije zvao.. bila doma dva tjedna, a zadnjih 10 dana se nije ni javio, ni ništa... i eto ga sad.. onako pokisla u mraku hladnog stana slušam njegov glas i ne čujem o čemu priča... samo mi je napameti kako sam slaba na njega i kako je prokleto dobar emocionalni manipulator.. stari prijatelj koji je preko noći postao više... al kojemu je očito samo seks na pameti.. i onda odjednom čujem samo paranje zraka i pitanje: gdje si? zašto nisi kraj mene? ili si se nekome žurila u Rijeku pa si krenula dan ranije? poklopila tupo slušalicu, ugasila telefon.. i plakala.... nemam ni snage ni volje za takvog njega.. da je sve bar normalno da sam doma, da sam doma sve bi bilo drugačije...