U toj kompleksnosti i partikularnosti lokalne scene leži i njena atraktivnost.

Ali se pomaknuo od svih tih ograničenja i partikularnosti i ušao u sveto područje u kojem vrijedi samo jedan kriterij a on se zove čovjek

Za Johna Clarka je modernost u azijskoj umjetnosti u svoj svojoj nijansiranoj partikularnosti bila u pretežnoj mjeri problematika visoko posredovanoga, relativiziranoga i osporavanog transfera.

Ono što postpolitika nastoji izbjeći upravo je ta metaforička univerzalizacija partikularnih zahtjeva: postpolitika mobilizira ogromni aparat eksperata, socijalnih radnika itd., kako bi reducirala zahtjev (žalbu) partikularne grupe isključivo na taj zahtjev s njegovim partikularnim sadržajem - nikakvo čudo da takav zatomljujući svršetak rađa " iracionalne " provale nasilja kao jedinog načina da se izrazi dimenzija koja je s one strane partikularnosti.

NB: jedna od partikularnosti naziva se univerzalno; postoji mnogo partikularnosti, ali uzet ćemo samo 2 kao minimum za višestrukost

Na razini partikularnosti uopće nema problema; na toj smo razini različiti ali jednaki.

Dakle, univerzalno uvijek treba gledati (paradoksalno?) kao odnos između univerzalnoga i partikularnosti.

Nikad se niste borili protiv zaduživanja, korupcije, lopovluka, partikularnosti, nepotizma i na kraju suvišne i neučinkovite administracije na svim razinama.

Dio nacionalizma Orjune sastojao se i u fanatičnom prijeziru prema svakom regionalizmu, partikularnosti i federalizmu.

Queer teorija želi biti puno detaljnija te pokušava razložiti sve na partikularnosti roda, nacionalnosti, dobi, klase, rase i etniciteta.

Autor se pita, a ujedno pokušava dati odgovor na pitanja o tome što bi točno bio objekt europskog ustavnog patriotizma, postoji li on uopće i treba li on ići s dodacima raznih vrsta, pa možda čak i s opasnim dodacima partikularnosti koji su imali bitnu ulogu u njemačkom kontekstu, te što učiniti s onim dodacima partikularnosti poput sjećanja i militantnosti?

Čini se da modernizam nalazi istinu o sebi samo ako djeluje iz svijesti da je status svakoga djela kao primjera slobodne partikularnosti kratkotrajan.

Čini se da ne postoji nikakvo nastojanje koje bi riskiralo uzdignuti kategoriju " slobodne partikularnosti " - osjetilne ili drukčije - na razinu neke nove univerzalnosti, nikakve konstatacije " slučaja " koji ne otkriva zakon koji sprovodi hegemonsku moć nad poljem onoga što je bilo dosegnuto.

Igramo li na moć slobodnih partikularnosti da bi izazvali hegemonske strukture, postavimo li se u niz s radikalnom heterogenošću, afirmiramo li zakone slučaja pred zakonima forme: sve to ukazuje na sljepoću za samu prirodu hegemonije, odnosno za činjenicu da je konstruirana kao nemogući spoj univerzalnoga i partikularnoga.

Ali Kant istodobno naglašava da se osjetilne partikularnosti imaju moć odupirati se supsumiranju pod univerzalne kategorije i pravila.

A umjesto da kažemo da postoje osjetilne partikularnosti koje izmiču predstavi ili je prevladavaju, mogli bismo reći da postoji nešto što prethodi univerzalnim kategorijama za koje se čini da predstrukturiraju naše iskustvo svijeta i da su to osjetilne partikularnosti koje nam nude ugodu ili neugodu.

Jedan nalazimo u nadi da se slobodne partikularnosti mogu nekako izmaknuti logici hegemonije i dosegnuti pravu neovisnost od bilo kakvih univerzalija.

Nije dakle riječ o Hrvatima koji izlaze na ulicu da bi Hrvatsku učinili kako se to kaže danas, a better place to live, nego o ljudima koji su potpuno svjesni relativnosti i partikularnosti svoje nacionalne, ili ako hoćete, nacionaldemokratske lokacije u kontekstu globalnog, neoliberalnog kapitalizma.

Maovo shvaćanje " dogmatskih marksista " sastoji se u tome da " oni ne shvaćaju da univerzalnost proturječja prebiva u partikularnosti proturječja ": " Primjerice, u kapitalističkom društvu glavno proturječje čine dvije proturječne snage u kapitalističkom društvu, proletarijat i buržoazija.

Ali se pomaknuo od svih tih ograničenja i partikularnosti i ušao u sveto područje u kojem vrijedi samo jedan kriterij a on se zove čovjek.

Pitanje je stoga treba li riječi tog pamfleta koje se odnose na tako važno pitanje kao što je naš odnos premda stvarnosti jesmo li ili nismo realni razumjeti u smislu radikalne društvene promjene ili u smislu kulturalne razlike; u smislu njihove univerzalnosti ili u smislu njihove kulturalne partikularnosti (bilo koje vrste)?

Društvo, ukoliko ga želimo kao ugodno mjesto za život čovjeka, nipošto se ne može svesti na zbroj partikulariteta koji, zaštićeni pozitivnim zakonima, u punoj slobodi svoje partikularnosti zuje po društvenoj pozornici pretvarajući je u svoju partikularnu prćiju.

I univerzalnost je važnija od partikularnosti, identiteta ili individualnosti.

Hegelovim riječima, postignuće moderniteta je to što jest omogućio da princip subjektiviteta postigne ispunjenje u samodovoljnom ekstremu osobne partikularnosti. 3 Vladavina ovog principa omogućuje građansko društvo kao područje u kojem se autonomni pojedinci međusobno povezuju putem institucija slobodnog tržišta kako bi zadovoljili osobne potrebe: svi ciljevi zajednice podređeni su osobnim interesima pojedinaca, oni se namjerno postavljaju i računaju s ciljem maksimiziranja zadovoljenja osobnih interesa.

Zaključila je kako je smisao emancipacije da se partikularnost izrazi u slobodi, a ne da partikularnosti povezuje u neke eklektičke teorije.

Reklamirati si osobnost, ali paradoksalno ne kroz svoje osobne partikularnosti, po kojima je on specifična osoba i arhitekt (spram drugih arhitekata), već kroz reklamu zajedničkog nazivnika svih arhitekata (specifičnog spram drugih zvanja).

Svjetonazor Istanbula kao da ponavlja Penino viđenje univerzalnih partikularnosti kultura u kojima se čita koncept življenja zajedno u svijetu multipliciranih glasova i jednako tako multipliciranih sebstava, od kojih su neka možda i kontradiktorna.

I dok se slovima Istanbula prešetavaju Morales i Che, Čegec u knjizi munjevita ritma centrifugalno i centripetalno vrti koncepte lokalizama, regionalizama, kozmopolitizma, partikularnosti i univerzalnosti, jednome i različitome Svijeta u kojemu smo svi različiti i jednaki u isto vrijeme...

Što bi bilo ako bi umjetnost uključila mehanizam prema kojemu partikularnosti zapravo pridobivaju reprezentativnu funkciju, sveudilj priznajući da je to nemoguće dosegnuti, ne toliko stoga jer nije moguće naći nikakve zadovoljavajuće sličnosti ili nije moguće posve zajamčiti čin reprezentacije ili jer nije moguće postojati bez univerzalnoga, čak ako ga i nije moguće supsumirati pod univerzalno?

Hegemonija populističke kulture danas se vrlo uspješno spaja s transformiranim elitizmom: u svetom trojstvu univerzalizma (na koji pretendira visoka kultura), kozmopolitizma (što je odlika globalnog kapitalizma) te internacionalizma (koji je drugo ime za prerušeni neo-marksistički aktivizam bilo kao demonstracija ili hakerski napad), pronalazimo osnove postmoderne kulture, koja uvodi radikalno nov izam što počiva na spoju partikularnosti privatnih interesa i njihova općeg važenja.