U vukovarskoj " kristalnoj noći " 12. travnja 1945. godine, nakon ulaska partizanske vojske u grad, ubijeno je oko 300 žrtava, uglednih i obrazovanih Vukovarčana, a u idućim mjesecima njih još toliko.

Kada se sve ovo znade, onda se postavlja pitanje tko je i nad kim vršio zločine.Jesu li to činila " slavenska krvoločna mržnja i bijes te slavenske aneksionističke težnje " ili talijanska okupatorska fašistička vojska.Ovim ne želim umanjiti zločine partizanske vojske koja se borila za oslobođene tadašnje okupirane Jugoslavije i tom prigodom činila zločine.Je li, možda, u krvi talijanskih fašista bilo i slavenske krvi?

Partizanima srpske nacionalnosti, koji su u prvoj ratnoj godini sačinjavali više od tri četvrtine partizanske vojske u Hrvatskoj, ukazivalo se na primjere hrvatskih komunista u Lici na Marka Oreškovića, Srećka Manolu, Ivu Rukavinu, Šimu Balena, na Kordunu na Vecu Holjevca, Ivu Marinkovića, Miću Zlatića, a najviše na dalmatinske, primorsko-goranske i zagrebačke partizane, koji su već od jeseni 1941. sve brojnije stizali u Liku, na Kordun i Baniju, u obranu srpskih sela od ustaških zuluma.

Župnik Bunić naglasio da je autor pjesme kao svećenik posljednje godine života djelovao u Dubrovniku, a po zauzimanju grada od partizanske vojske 1944. godine nove su ga vlasti, zajedno s brojnim ostalima odvele i na otočiću Daksa ubile.

" Pravi zločinci su bili pobjegli ili su se sakrili ", rekao je, dodajući da mu je poslije kao članu Komunističke partije i pripadniku partizanske vojske bilo žao što je te zločine 1945. godine počinila vojska čiji je pripadnik bio tri godine.

Ubrzo zatim uslijedila je naredba o pocetku najvece ofanzive koja je te godine vodjena protiv partizanske vojske.

Premda je Trocki od Makhna i anarhističke partizanske vojske (vojske preko koje se u biti borio Nabat, konfederacija anarhističkih organizacija [ 9 ], osnovana u jesen 1918.) tražio pomoć u borbi protiv Bijele armije, nakon što je ta armija poražena, Trocki je eliminirao sve istaknutije ljude Makhnove vojske, čime je došao kraj direktno-demokratskom ukrajinskom organiziranju, a sam je Makhno bio prisiljen emigrirati u Pariz.

Ona je poput njega: neželjeno i nespretno začeto dijete kroz čiju se perspektivu zrcale ratna ali i poratna zbivanja, s nimalo ružičastim prikazom pobjedničke partizanske vojske.

Uz to su u selima, općinama i td. postojale i djelovale masovne antifašističke organizacije SKOJ, USAOH, AFŽ i t. d. koje su uz NOO predstavljale aktivnu pozadinu partizanske vojske.

Svakako mitomanije i epopoje, ako govorimo o građenju kulta partizanske vojske, ali pričati da bitka na Neretvi ili pak pokolj civila na Kozari tek mit - nije povjesničarski, već ideološki.

Građenje kulta i važnosti partizanske vojske u Jugoslaviji premitomaniziranjem i nerealnim opisima, jednostavno se uništila srž partizanskog ratovanja.

Napomenuo je kako se uglavnom radilo o vojnicima koji su jednostavno bili regrutirani i našli se, uglavnom ne svojom voljom, na poraženoj strani, stoga je izru? enje tih ljudi na nemilost partizanske vojske me? unarodni zlo? in.

Na taj dan partizani koji su ušli u Zagreb nisu bili iz hrvatskih partizanskih jedinica, a Desetom zagrebačkom korpusu partizanske vojske dva je dana bilo zabranjeno ući u grad, kazao je Miljak.

Prije toga bili su " modri " i " bijeli " zajednički i na misi kod franjevaca, 7. veljače je, naime, dan kojeg je nekad Lištica obilježavala kao Dan oslobođenja, a danas (reći će da je tako u srcima bilo oduvijek), to je datum stradanja i masakra fratara pod naletom partizanske vojske.

bez antifašstčkog pokreta, tj partizanske vojske, u kojojoj s i hrvati dali svoj nemjerljiv doprinos ndh bi se našla na raskrižju povjesne zbiljnosti na strani sila osovine, gubitnika drugog rata ugrubo VAN SEBE

- Kako objašnjavate činjenicu da u demokratskoj Hrvatskoj nakon 1990. nije završio na sudu ni jedan zločin koji su počinili pripadnici partizanske vojske?

U središtu istraživanja stoji partizansko nasilje u svibnju 1945. u austrijskoj Koruškoj, kad su se između kapitulacije njemačke vojske i odlaska jugoslavenske partizanske vojske skoro kroz dva tjedna poravnavali " otvoreni unutarjugoslavenski računi ".

Ne mogu se negirati zločini pobjedničke partizanske vojske krajem rata, nije ih trebalo biti, ali u tom kontextu valja reći i da se npr.

Dragovoljci HOS-a sisačkomoslavačke županije, ovim putem izražavaju ogorčenje i zgražanje nad zločinima tzv partizanske vojske nad zarobljenicima, vojnicima i civilima.

Neposredno ispod Huma (Svetog Duha), najvišeg viškog vrha se nalazi znamenita Titova špilja (stariji naziv Duhova špilja), gdje je 1944. godine bio vrhovni štab partizanske vojske i sjedište Titove vlasti.

Također, to što su bit i program pokreta ipak bili antifašistički, monarhistički i projugoslavenski (uz, recimo, velik broj Slovenaca) ne znači da nije bilo masovnih ratnih zločina koje treba osuditi, kao i kolaboracije na terenu sa snagama okupatora u cilju borbe protiv komunista i partizanske vojske ili radi osvete na nacionalnoj osnovi.

U drugom svjetskom ratu služila je kao pomoćni brod ratne mornarice partizanske vojske.

»Kada se dan prije dolaska jugoslavenske partizanske vojske hrvatska vojska povlačila iz Zagreba, otišao sam i ja jer je bilo jasno da se ne mogu skrivati i da bih vjerojatno stradao kao pripadnik bivše vojske.

Sastav zločinačke organizacije koja je 1945. zapovijedila, nadzirala i počinila zločin genocid nad hrvatskim narodom: " Drug " Josip Broz " Tito " (Jugoslaven, i boljševik, bravar i maršal, ZLOČINAC, glavni zapovjednik u " Vrhovnom štabu " Jugoslavenske armije, predsjednik jugoslavenske vlade i generalni sekretar politbiroa CK KPJ, te agent Kominterne i doušnik sovjetske tajne policije NKVD), zatim, partizanski general Koča Popović (Srbijanac, i komunist, profesionalni oficir, zapovjednik Prve proleterske brigade, i I. armije JA), partizanski general Peko Dapčević (Srbin, i komunist), general JA Ivan Gošnjak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, zapovjednik partizanske vojske u Hrvatskoj), partizanski general i politkomesar Vladimir Bakarić " Mrtvac " (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, predsjednik lokalne komunističke vlade u Zagrebu), partizanski general Aleksandar Ranković (Srbijanac, boljševik, krojač, član politbiroa CK KPJ i " Vrhovnog štaba ", i šef OZNE za Jugoslaviju), Milovan Đilas (Crnogorac i boljševik, član politbiroa CK KPJ i " Vrhovnog štaba "), Boris Kidrič (Slovenac, i boljševik), Andrija Hebrang " Mirotočivi " (Hrvat, i komunist, trgovac, ratni sekretar CK KPJ i zapovjenik partizanske vojske u Hrvatskoj do 1945.), general Ivan Krajačić " Stevo " (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, bravar, šef OZNE za Hrvatsku), Ivan Maček (Slovenac, i boljševik, šef OZNE za Sloveniju), Franc Leskošek (Slovenac, i boljševik, šef partizanske vojske u Sloveniji), zatim, partizan Vladimir Nazor (Hrvat, jugoslavenski i hrvatski književnik i zločinac, predsjednik predsjedništva komunističke skupštine " ZAVNOH "), zatim, Gabrijel Divjanović (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, poslijeratni direktor zagrebačke zvjezdarnice, a 1945. načelnik vojnosudskog odjela II. armije partizanske Jugoslavenske armije), zatim, partizanski general Kosta Nađ (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i titoist, oficir OZNE), zatim, politkomesar I. armije partizanske Jugoslavenske armije, Mijalko Todorović (Srbin, velikosrpski koljač), zatim, general Arso Jovanović (Srbijanac, profesionalni oficir, Jugoslavenske armije od veljače 1945. godine, i pomoćnik generala Ivana Gošnjaka), Josip Boljkovac (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, oficir OZNE u Karlovcu), zatim, Josip Manolić (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i ratni zločinac, oficir OZNE u Bjelovaru), zatim, partizanski oficir i ratni zločinac Većeslav " Veco " Holjevac, komandant I. korpusa partizanske vojske u Hrvatskoj, i član " Komande grada Zagreba " (zadužen za kršenje ljudskih prava hrvatskih izbjeglica u Zagrebu, i za likvidaciju hrvatskih ratnih ranjenika i " ročnika " u Zagrebu, 1945. godine), zatim, Aleksandar Koharević, ministar zdravstva komunističke lokalne vlade u Zagrebu (zadužen za likvidaciju ranjenika iz zagrebačkih bolnica, zajedno s Krajačićem koji je odgovoran i za maceljske žrtve zajedno sa Stjepanom Hršakom i ostalom partizanskom bandom), zatim, Drago Desput (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, komunist), član sudskog odsjeka " Glavnog štaba NOV " Hrvatske, Stanko Obradović (Srbin iz Hrvatske), partijski sekretar KPH u partizanskoj " IV. udarnoj brigadi ", Dimitrije Georgijević, opunomoćenik " Odjeljenja za zaštitu naroda " za Jugoslaviju, Jakov Blažević (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), partizanski Javni tužilac Hrvatske, zatim, Vukašinović (predsjednik partizanskog tzv. " NOO " za Slavoniju), partizanski major OZNE, " drug " Brnčić, zamjenik komesara, potpukovnik Robić Ivan, pomoćnik majora Ćuk Milojko, major Vujanović Damjan, major Vidović Lazo i kapetan Janeković Slavko, članovi izvršnog aparata za tako zvane " specijalne zadatke " tzv. " III. odsjeka Odjeljenja za zaštitu naroda " za Hrvatsku, Zvonko Komarica, iz opunomoćeništva partizanske divizije " KNOJ " u Hrvatskoj, zatim, " drug " Vicko Krstulović, ministar unutarnjih poslova komunističke Hrvatske (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), i drugi de facto ubojice iz zločinačke organizacije komunističke partije, zatim, " drug " Lutvo Ahmetović, de facto ratni zločinac sa Jazovke, i zamjenik načelnika UDBE u Zagrebu, Simo Dubajić (Srbin iz Hrvatske, boljševik, i četnik, te velikosrpski koljač iz 45 ' na Kočevskom Rogu), glavni komandant koljačke partizanske jedinice na Kočevskom Rogu, major, " načelnik štaba IV. armije), i ideološki vođa pobunjenih Srba iz 1990. godine), zatim, oficir Jugoslavenske armije, " M. P. " (Jugoslavenka hrvatskog podrijetla, zločinka i boljševik), partizanski politkomesar u " XI. dalmatinskoj brigadi 26. divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije " koja je iz svoje jedinice odabirala ljude za " povjerljiv zadatak " ubijanja ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu, zatim Nikola Marić Bokež " Crnogorac ", " komesar čete ", Kosta Ugrica, politkomesar " I. bataljona " partizanske " XI. dalmatinske brigade ", član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i KPJ, sudionik ratnog zločina i masovnih ubojstava na Kočevskom Rogu 1945. godine, Albert Štambuk, " zamjenik politkomesara 1. čete 5. bataljona XI. dalmatinske brigade " Jugoslavenske armije, Dinko Periša Ljubo, pukovnik " JNA ", Ivan Gugić, (partizanski) vojnik, Titov borac u " XI. dalmatinskoj brigadi ", svjedok-pokajnik, zatim, Nikola Maršić, " zamjenik komandanta 2. bataljona XI. dalmatinske brigade " koji je zapovijedao izabranicima iz " XI. dalmatinske brigade ", u sastavu od 60 do 70 partizana koji su ubijali na Kočevskom Rogu hrvatske ratne zarobljenike, i zarobljene hrvatske civile, Ljubo Barbarić " Hvaranin ", " politkomesar 3. bataljona XI. dalmatinske brigade ", član SKOJ od 1941. i KPJ od 1943. godine, Ivo Franković, " komandir 3. čete 3. bataljona XI. dalmatinske brigade ", član KPJ od 1943. godine, Božo Kačić, partizanski desetar u " XI. dalmatinskoj brigadi ", također sudjelovao u genocidu na Kočevskom Rogu, i u silovanju zarobljenih hrvatskih žena i supruga kod Kočevja ubijenih časnika hrvatske vojske oružanih snaga NDH, Ante Ćepić, " omladinski rukovodilac 4. bataljona u XI. dalmatinskoj brigadi Jugoslovenske armije " maršala Tita, Maks Baće i Jovo Kapidžić, Rankovićevi pomoćnici, izdali su, uz Ivana Matiju Mačeka, Simi Dubajiću zapovijed od Rankovića i Broza " Tita " za pokolj hrvatskih ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu kod Ljubljane, 1945. godine, partizanski pukovnik Dušan Dule Korać (Srbin sa Korduna), politički komesar 26. divizije JA, član komisije viših oficira koja je došla u kontrolu do jama-masovnih grobova na Kočevskom Rogu, zatim, počinitelji genocida u Maclju kod Krapine 1945. godine, Stjepan Hršak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, titoist i zločinac, krojač po zanimanju, oficir (partizanski poručnik) i komandant tajne službe partizanske vojske u Krapini, i krvoločni isljednik OZNE, i komandant zarobljeničkih koncentracijskih logora u Krapini i okolici, te glavni zapovjednik i egzekutor na Maclju, zatim, ubojica s Maclja, Ivan Valjavec (Hrvat), doušnik UDBE među hrvatskim radnicima (" gastarbajterima ") u Zapadnoj Njemačkoj nakon rata, Rudolf Krivak (Hrvat), Josip Koret (Hrvat), Dragutin Koret (Hrvat), Stjepan Vinceljak (Hrvat), Šimek Leljak " Šinter " (Hrvat), Florijan Šerek (Hrvat), funkcionar UDBE nakon rata, Ivan Strmečki " Stanko " (Hrvat), ubijao nedužne ljude i u zagorskom Jesenju za vrijeme rata, Slavko Kovačec " Štefunjak " (Hrvat), Dragutin Draganić " Radobojec " (Hrvat), Josip Kovačec (Hrvat), Alojz Brodar (Hrvat), Zvon Smrečki (Hrvat), Miško Grobotek (Hrvat), August Herceg (Hrvat), i još 45 drugih partizana-ubojica na maceljskoj gori, te Leopold " Leo " Horvat (Hrvat), zapovjednik civilne OZNE u Krapini (zajedno s Hršakom izabirao dobrovoljce-ubojice za pokolj u Đurmancu i na vrhu maceljske gore Ilovec, a poslije rata radio u zagrebačkoj UDBDI, umirovljen sa činom kapetana UDBE), zatim, Branko Löw (Hrvat), oficir OZNE u Krapini, Ivica Fizir (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, i gradonačelnik Krapine nakon " demokratskih " promjena 1990. godine, Valent Katalenić " Valek " (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, Petar Bezjak " Perica " (Hrvat), zloglasni komesar koncentracijskog logora u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja kod Krapine, 1945. godine, a poslije rata bio je " isljednik " zloglasne UDBE u Zagrebu, Milan Kunštek, prvi zapovjednik i " veliki i zloglasni krvoločni komandant " koncentracijskih logora kod Krapine, Branko V (i) dović (Hrvat), " komandant " komunističkog koncentracijskog logora u Oroslavlju kod Krapine, 1945. godine, Josip Frankol (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini, Ivan Đurkin (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini, zatim Mladen Šafranko " Marijan ", partizanski podoficir i stražar vojne OZNE u Krapini, svjedok-pokajnik o genocidu u Đurmancu, Mirkovcu i Maclju kod Krapine, 1945. godine, zatim, Dragutin Rafaj, partizanski oficir, i partizan Živko Vujčić, ubijali su, metkom u potiljak, hrvatske teške ranjenike iz zagrebačkih bolnica na Jazovki kod Sošica na žumberačkom gorju, i mnogi drugi partizanski i jugokomunistički ratni zločinci i zločinci protiv čovječnosti...

Vrijedi li uopće Vama, s predrasudama s kojima nastupate, ponavljati povijesne činjenice da je hrvatski narod sam svoju slobodu, ustajući protiv fašizma pa i protiv NDH stvorene u okviru Hitlerovog imperijalnog poretka iz rata - prije nego što je Srbija oslobođena od partizanske vojske, bugarske vojske i Crvene armije - izišao sa 5 od 9 armijskih korpusa NOV-a?

Dakle, iznošenja neistine i obmane na adresu slobodarske partizanske vojske, da bi se amnestirala zla kvinsliške vojske, tzv. NDH nije putokaz za mir i dobro, niti put vjere i ljubavi u Boga.

Tada se počnu javljati razni tzv. antifašisti koji pokušavaju na sve načine opravdati pokolje križnog puta, te očuvati slavu, čistoću i nevinost partizanske vojske i njezinih vođa.

U takvoj situaciji se dovodi u pitanje dobročudnost partizanske vojske, koju se toliko godina glorificira i diže u nebesa, te ju se čak umetnulo u Ustav RH kao vojsku koja je udarila temelj današnje slobode i državnosti Republike Hrvatske.

Preko Visa se održava veza s bazom u Monopoliju, koja je uspostavljena zbog potreba partizanske vojske Jugoslavije.

S tim u svezi se i situacija u cetinsko-poljičkom kraju i razvijala, a nevini narod je plaćao danak jednoj manipulatorskoj logici partizanske vojske i zločinima njemačke strane.