To nije bilo po volji partizansko-četničkim vođama pa su svako malo četnici nasrtali na hrvatska sela palili i klali istočno od Neretve.

Ali još ne znamo što je od toga ustaško, a što partizansko i četničko, pripisano ustašama.

Zašto bismo nakon tolikog partizansko-komunistièkog tzv. pobjednièkoga svjesnog falsificiranja povijesti morali prihvaæati da je taj povijesni sud o Budaku istinit ili vjerodostojan«, pita se u posljednjem broju Glasa koncila komentator Ivan Mikleniæ. nbsp; nbsp; nbsp; U komentaru naslovljenom »I najmanji povod dovoljan za veliki napad na Crkvu«, Glas koncila postavlja i pitanje hoæe li dio javnosti koji je osudio ulogu Crkve u planiranom podizanju spomen ploèe autoru rasnih zakona po istim kriterijima podvrgnuti prosuðivanju Vladimira Nazora, koji je, tvrdi se u crkvenom tjedniku, kao predsjednik Hrvatskoga sabora neposredno nakon rata potpisao više zakona koji su imali katastrofalne posljedice za mnoge posve nevine ljude? nbsp; nbsp; nbsp; U istu ravan s Budakom stavljen je i nobelovac Ivo Andriæ, koji je, tvrdi se, za vladu Kraljevine Jugoslavije sastavljao genocidne upute kako istrijebiti Albance s Kosova. nbsp; nbsp; nbsp; Glas svoje èitatelje upozorava na »neizbježan dojam da se u današnjoj Hrvatskoj svaki pa i najmanji povod ili prilika koriste za žestoki medijski napad na Katolièku Crkvu u Hrvatskoj«, te tvrdi da je vijest o planiranom podizanju spomenika Budaku »izvrsno poslužila budnim i neumornim, ideološki veoma izgraðenim javnim djelatnicima i poslenicima javne rijeèi da još jednom iskažu svoje neraspoloženje, gotovo mržnju prema Katolièkoj Crkvi«. nbsp; nbsp; nbsp; Kao najglasniji glas mrženje prema Crkvi, »Koncil« apostrofira našu novinu, tvrdeæi da je Novi List o »sluèaj Budak« pisao u »maniri govora mržnje, ponavljajuæi doslovne propagandistièke parole iz najtvrðega komunizma, koje su u gotovo svemu hrvatskom odmah vidjele i ustaško«.

U političku kombinatoriku i uzajamni fellatio in continuo uz partizansko ustašku ikonografiju (ne zbog stvarnih iskrenih ideologija i inspiracija već zbog odvraćanja pažnje vječito neoprezne publike) esdepea i adezea ne ulazim, ali stvarno sam znatiželjan, jer sam potpuni laik za štošta a za ekonomske dubioze posebice, tko je taj Ljubo Jurčić i koja su to epohalna djela kojima je zadužio naciju i državu da bi mu se sad kolektivno ljubila papinska papuča i slavio njegov domoljubni nerv materijaliziran u oslobodilačkom paktu s političkim " rivalom ".

Premda se desetljećima moralo šutjeti o partizansko-komunističkim žrtvama, svijest o njima u domovini je neugasivo živjela u srcima ljudi.

Cilj: Susresti i uništiti partizansko-četničke snage u istočnoj Bosni.

To im je partizansko naslijeđe, i ubojicama i sudcima.

Nedavno su Hrvati dobili partizansko-cetnicki spomenik u Lici - u mjestu Srb.

Relkoviću, partizansko-komunistička petokraka nije uništavala hrvatski narod jer je na našu domovinu nasrnuo velikosrpski ratni stroj što ga je Tito porazio u Drugomu svjetskomu ratu i nije mu dopuštao da se ponovno razmaše.

U kojoj državi, u dvadeset prvom stoljeću, nakon nekoliko europskih rezolucija osude komunističkih zločina, nakon polustoljetnog iskustva komunističkog totalitarizma, nakon rata u kojem se devedesetih godina crvena partizansko-komunistička petokraka agresorski obrušavala na crkvene tornjeve, bolnice i dječja igrališta, predsjednik može komunističku kapu partizanku nazivati lijepom?

Tako je npr. u Bosanskom Grahovu i okolici 27. srpnja 1941. došlo do pokolja 90 Hrvata, većinom civila od strane ustanika koji su nosili i četničko i partizansko znakovlje.

Dok je još trajao rat partizansko vodstvo smatralo je istarsko katoličko svećenstvo jednim od glavnih protivnika antifašističkog pokreta i suradnicima okupatora.

Iako ga je sve to vrijeme do kraja rata partizansko partijsko vodstvo sustavno napadalo, nakon rata je stupila na snagu politička pragmatika i sve se potpuno preokrenulo.

Dvojica od njih (o. fra Stanko Bradarić i o. fra Milan Lapić) zajedno su pošli u mučeničku smrt:, dok je treći (o. fra Petar Paviša) tri mjeseca nakon njih pao od iste partizansko-komunističke ruke jednakim tragičnim načinom.

Pohitavši iz Bugojna u pomoć Kupresu crnolegionari su bili ta prevaga koja je spriječila partizansko osvajanje Kupresa.

20.06.2013. u 13:56 h JackRussell je napisao/la: ANM@ ma naravno, ajmo se vratiti u 1951. godinu.... ajde vrati se ti u birtiju, sunce ti je udarilo u glavu... Ne u 1951. godinu nego u 1945. godinu i u 2000. godine, pa procesuirati krvoloćne partizansko-četničko-komunisitičke zločince od kojih u 20. stoljeću nije bilo većih, a onda prijeći na procesuiranja veleizdajica, izdajica i dezertera i to bez obzira što nakon toga u Republici Hrvatskoj u društveno-političkom životu kukurikavaca više ne bi bilo

Za vrijeme boravka u logorima i na križnim putovima partizansko-komunistička vlast u rodnom mjestu, kao i na cijelom području, i dalje je radila na pronalaženju narodnih neprijatelja, a u tom duhu održani su i poslijeratni izbori.

Ne vide pozitivnost one druge važne pojave u političkom životu Hrvatske, a ta je podjela na ljevici, koja će pojavom nove stranke, pa makar se zvala i partija, udaljiti koliko toliko ljevicu od rigidne titovske, boljševičke partizansko četničke klike, čiji je predstavnik Josipović, a koja svoju promociju svake godine ima u Srbu na proslavi ustanka kojim su poklali stanovništvo nekoliko hrvatskih sela.

.. i konjopotkivač (j er onda biti bravarom.. visok a škola..) JBT-o u toj partizansko-čet ničkoj revoluciji pripojio spomenute neoborive hrvatske zemlje??.. pa nu, VELIKOJ SRBIJI.. iliti prikrivenoj VS-tkz.Jugoslav iji.. a da se nije uspjelo uklopiti u NDH-a, pa što da se tu radi?.. jer cijela BiH-a je bila u sastavu NDH-a i danas ' ničija zemlja ', a zna li itko koji dio SI-Europe, je kolijevka Rusizma (ruskog naroda)?.. pa Kijev i okolica, a danas je to glavni grad Ukrajine i teritorij prijateljskog nam ukrajinskog naroda..

U večernjim satima isplovljavam s ribarskom barkom iz Hvara prema Podgori, uz pratnju jednog borca s pismom za tamošnje partizansko zapovjedništvo, a kojim je zatraženo moje najhitnije slanje u Jajce.

U utorak 7. veljace 1945. na Sirokom Brijegu su pobijeni, poliveni benzinom I spaljeni u protuavionoskom sklonistu slijedeci fratri: 1. Fra Marko Barbaric, roden 1865., 2. Fra Stanko Kraljevic, roden 1871., 3. Fra Ivo Sliskovic, roden 1877., 4. Fra Krsto Kraljevic, roden 1895., 5. Fra Arhandeo Nuic, roden 1896., 6. Fra Dobroslav Simovic, roden 1907., 7. Fra Tadija Kozul, roden 1909., 8. Fra Borislav Pandzic, roden 1910., 9. Fra Zarko Leventic, roden 1919., 10. Fra Viktor Kosir, klerik, roden 1924., 11. Fra Stjepan Majic, klerik, roden 1925., 12. Fra Ljudevit Rados, klerik, roden 1925. Dio fratara iz sirokobrijeskoga samostana, kada je ujutro 6. veljace 1945. partizansko topnistvo zapucalo na crkvu i samostan, otisao je prema rijeci Listici gdje se nalazila fratarska mlinica i hidroelektricna centrala, nadajuci se da ce ondje biti sigurniji.

sretna vam badnja vecer svima pa i onim agnosticima jugoslavenima koji bi volili da nema hrvatske ali to je njihova boljka, josipovicu bog postoji ako vjerujes a ne po tvome na badnji dan dijelis partizansko-komunisticke besmislice.. ja ga nisam imo priliku upoznat... srami se, bar se ne pojavljuj nigdje za blagdane to je kultura a ne sutra molis vjerovanje u katedrali

Moze, hihihi - zahihoce se tiho drugarica annerri, sretna sto je dobila novo partizansko ime.

Stipe je partizansko dite, on zna koja je bila politika rata. hahahaha....

NACIONAL: " Partizansko groblje " prva je vaša knjiga izdana u Hrvatskoj nakon 1971. godine.

Misliš li da bi u partizansko četničkim velikosrpskim udžbenicima bilo razlike između Crne legije i ZNGa?

Stoga moramo reći, da je partizansko-komunistička borba protiv talijanskih fašista na našim prostorima tijekom Drugoga svjetskog rata vođena za uspostavu komunističke Jugoslavije, a ne samostalne hrvatske države, pa je tvrdnja da su se partizanski borci iz Drugoga svjetskog rata borili za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu kao i branitelji iz nedavnoga Domovinskoga rata ne samo povijesna laž, nego i uvrjeda hrvatskim braniteljima.

e čju nije veličao Budaka kao ustašu ili visokoga funkcionara HDH, nego je govorio o Budaku kao književniku - što je očito za naše prilike s tako jakim partizansko-komunističkim mitomanima u najmanju ruku naivno.

Nakon ove knjige, istaknuo je autor trilogije, neće se naći niti jedan čovjek koji bi mogao uprijeti prstom u zagrebačkog nadbiskupa, što se činilo u vremenu dok su partizansko-obavještajni dokumenti bili često jedini službeni izvor za povijest.

Četvrtoga svibnja 1945. započeo je egzodus velikoga dijela hrvatskih oružanih snaga i hrvatskog pučanstva prema zapadu da bi se predali saveznicima pred nastupajućim partizansko-komunističkim snagama.