sunce nas budi, opet, oko 8 sati. super su ova francuska stajališta. istina da je sve ultra-skupo, ali brate mili vridi svakog franka, pardon eura. kad se ti na benzinskoj možeš istuširati, prespavati na travi, marendati nešto, popiti kavu... onda je i normalno da ti zapapre cijene u restoranu i dućanu. no krećemo prema Nici. opet iz treće pogađamo put. digresija. kako nas je bilo 9 u kombiju bili smo podijeljeni u tri trojke. u svakoj trojci su bili vozač, navigator, onaj koji čita kartu i prati znakove, i blagajnik, koji plaća cestarine, zapisuje potrošnju... obično se to u noćnim vožnjama svelo na navigatora i vozača. vozači su se razlikovali u nekih 20 kmh prosječno, ja kao najsporiji, do mog rođe najbržeg. kod navigatora malo veća razlika. par najvećih lutanja su bila pod vodstvom jednog, a druga dva su radili manje pogreške, ali sad je to sve smišno. ulazimo u Nicu. dvoje njih idu u razgledavanje, ostatak na plažu. kupamo se. pješčana plaža uz glavnu cestu. uopće nema osjećaja da sam na moru. a ni more nije do koljena našem. srićom, pa je bilo par žena u toplesu, i to par je puno jer je vrijeme radnje oko podne-jedan sat, na kojima smo " pasli " oči. nešto smo i ručali i onda krenuli na Monaco. u Monte Carlo ulazimo oko 5. Rođo nije moga odoliti, pa je napravio skoro pa cili krug kojeg voze u formuli. te Casino, pa tunel, pa kompleks uz luku... tu smo i stali uslikati se i malo protegnuti noge, te zagaditi zrak s par cigareta ronhill lighta. idemo prema italiji i skrećemo za san remo. idemo viditi što ima taj gradić osim festivala. i nema ama baš ništa. aj dobro ima onu cestu cvijeća, par hotela, ljetnu pozornicu i masu podsjetnika na festival. oko 9 krećemo. negdje oko milana stajemo na benzinskoj. svi smo krepani. pokušavamo gitarom dignuti atmosferu kad ono puče žica. krećemo dalje. oko 3 napuštamo italiju. preuzimam volan. majko mila, nikad mi se u životu nije više spavalo. ni danas kad s esitim, ne znam kako sam ja taj dio odvozio a da se nismo nigdi zabili. a Bog nas je očito čuva. dolazimo oko 5 na slovensku granicu i pokazuju nam da se maknemo s prolaza te da će nas pregledavati. maknem se ja. kad pokazuje meni nešto graničarka, slovenka, a ja je blido gledam. i viče ona meni i maše, ma ništa ja ne kužim, vidim samo krevet. kad dolazi sva ljuta i viče naprej, drugi auti moraju proći. ja se uopće nisam maka sa strane iako sam bio uvjeren da jesam i napravio gužvu na granici. srića pa je bilo 5 ujutro pa su svi bili pospani, a i nije bio veliki promet. u 7:40 dolazimo u zagreb i završava naša pustolovina. još smo morali oprati kombi, vratiti ga, razvesti nas sve po zagrebu, ali to ionako nije zanimljivo.