Tako sam večeras, sjećajući se te večeri, sjećajući se dragih ljudi, starog crno bijelog mačka na prozoru, prekrivenog pahuljicama, misleći na ocean tuge u kojem riječi ne znače ništa, u kojem se sve može kazati, ali se glasovi sa usamljenog otoka lome kao kristali u praznini bez zvuka, misleći na Lomic koja bi van - a ne smije - prošetala svoj umorni mozak, svoje klizave patike i tople ispletene niti moje V.