Interesantan je Pavičićev pogled na izbor cirkusantskog kandidata: U takvim okolnostima izbori i parlamentarizam postali su u priličnoj mjeri folklorna igra, ljuštura drevnog obreda, ne toliko drukčiji od doma lordova, kraljičina govora parlamentu ili izbora poljičkog kneza.

Nije nemoguće; za početak, sasvim je dovoljno onaj Pavičićev gaf s papa-testom uzeti dovoljno ozbiljno da shvatimo kako je ovdje zbilja riječ o dilemi između zdravlja i kancerogenosti društva u kojem živimo.

Pavičićev žal za tim što Flores nije promoviran u idola mladih Hrvata po uzoru na Guevaru apsurdan je, bez obzira imaju li Pilselove nedokazane tvrdnje neko uporište ili ne, no sve to nema mnogo veze sa samim filmom.

Oni koji to nisu uspjeli, bude se noću u znoju, nakon što su sanjali da je opet osvanuo neki Pavičićev članak o Dajli; igrajući se sa unucima ustanove da prva riječ koju maleni izgovore nije mama, niti tata, već Dajla; a mladencima se sve češće kod obreda vjenčanja omakne, umjest da kažu da, da lupe: Dajla.

Čovjek je navikao reagirati na gumb, pa bi vjerojatno akademik Novak trebao osobno dostaviti Pavičićev iscjedak časnom sudu HND-a sa zamolbom da ga brane

Pavičićev narator bez dvojbe se koristi ovakvim riječima: rasporak, prigoda, naljepnice naftnih derivata, ali i koguma (što inače znači džezva, za one koji ne znaju), štiva, teštakalda itd., bez ikakva odmaka.

Nisam tebe i Tomu smjestila na suprotne ideološke strane ljevice i desnice već sam se referirala na ovaj Pavičićev tekst kao i neke njegove druge uratke.

ad san jutros pročita ovi Pavičićev tekst, uvatila me teška tuga, baš sa dna duše... ostat ćemo zapamćeni ka generacija koja je prodala Hajduka u godini njegove stogodišnjice (naravno, ako se sutra izglasa i ako ga uopće neko kupi).

Ovo se jednostavno više ne isplati raditi i vina će, koje bi trebalo biti brand Dalmacije, svakako biti sve manje i manje - žali se Pavičićev sumještanin Antun Vodanović.

Nagrađeni Brešanov i Pavičićev uradak još nije kako treba ni prošetao kinima, a već se oko njega jeftino politizira.

Pa koliki je problem ignorirati glupi Pavičićev naslov i u tekstu vidjeti rečenice pod navodnicima koje doslovno prenose Papine riječi?

Pavičićev antipod Tihomir Dujmović pak u Večernjem listu po Sanaderu i njegovoj " lopovskoj družini " osipa drvlje i kamenje.

Tezu dodatno potkrepljuje gostovanje Chrisa Eckmana vođe kultnog americana benda« The Walkabouts ».« Prezimiti u Riu »je Pavičićev autorski rad dok uz Eckmana, gostuje također njegova matična grupa u naslovnoj temi albuma, na ostalim skladbama pojavljuju se glazbenici J.

Sjajno izrečeno - zašto onda padaš na Pavičićev super ljepak o nedoličnom Kerumu?

Pavičićev publicistički rad Hrvatski fantastičari iz 2000. jedna je od najlucidnijih knjiga u suvremenoj književnosti i prvi sintetski pogled na poetiku jedne hrvatske književne generacije koja se u književnosti javila krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Što se tiče Vaše polemike s @ abakusom, tj. mog komentara na onaj sporni Pavičićev tekst, i posljedičnog @ abakusovog komentara na nj, odmah sam p o s v e jasno napisao na što mene asocira kultura do 1945.

Pavičićev peti roman Crvenkapica triler je u kojem autor problematizira višestruki odnos suprotnosti: mala sredina-grad, sjever-jug, obrazovanost-neukost.

Znaš li ti, Pavičićev alter egou, da si glup, neuk i primitivan, te uz još i zao i nekreativan; ajbolje ti je učlaniti se u " Društvo Marjan ", kako si i naumio.

Dakle, laže ili homofobna inicijativa ' U ime obitelji ' (i Pavičićev poslodavac Večernji list, koji je također objavio kako je riječ o ' lakšim opeklinama ') ili Darko Pavičić; ili je djevojka zadobila ' lakše opekline ' ili je ' teško opečena ' i ' zapaljena '. (Nota bene, odgovor Pavičiću na pitanje iz naslova njegovog teksta ' Što bi bilo da su lezbijku zapalili na Cvjetnjaku? ' glasi: ' Vi sigurno ne biste napisali tekst osude o tome. ') Općenito je jako zabavno gledati tu vrišteću kognitivnu disonancu domaćih homofoba, za koje pedere treba ' polit benzinom i užgat ', ali kada se neki primitivni nasilnik odluči njima pristupiti na isti način, kmeče kao opako razmažena derišta.

Sačuvaj Bože da bi on nama laga.Tomićev i Dežulović-Pavičićev svetac?

Ne zbog toga što je Pavičićev tekst nepotpun, nego zato što ova tema traži nastavke, raščlambu i druga mišljenja.

Zanimljiv je taj Pavičićev aršin, ono što poglavar manjinske crkve može otvoreno, poglavar većinske ne bi smio ni uvijeno

Čitam jučer Despotov, a danas Pavičićev komentar (Pavičiću je takav bio i prvi komentar, pa ga je Tomašević isti dan lijepo oprao); užas jedan.

Zašto umire Pavičićev blog, hm, ne znam ali to se dogodilo nakon intervjua s jednim savjetnikom novoga Trenutačnog koji je u mladosti nastupao za Južnu Ameriku u olimpijskoj disciplini kamena sa ramena prema nekim bogomoljama

Ne znan zašto na svaki Pavičićev članak neko uvik nađe vadit Yugu iz groba.

Obradovao me taj Pavičićev članak, jer mu je argumentacija skoro pa doslovno ista kao moja na jednoj nedavnoj raspravi povodom Žižekovog članka o vulkanima (isto u Jutarnjem): oligarhija koja se skriva prije svega iza eksperata (koji moraju odlučiti o stvarima prekompliciranima za neuki puk) a tek poslije toga iza praznog rituala tako zvanih izbora.

U bilješkama kojima je popratio svoj tekst Pavičić navodi da je Hadžić u Zagreb došao 1942. Taj podatak u razgovoru, koji je s Hadžićem vodio Dean Šoša, osporit će sam redatelj navodeći da je u Zagreb došao 1943. Još neke od bilješki netočne su, no to može tek neznatno pomutiti vrlo dobar utisak koji ostavlja Pavičićev tekst u cijelosti.

Prema riječima kolega i struke ta knjiga ne potvrđuje samo Pavičićev status u suvremenoj hrvatskoj književnosti, već je riječ o autorski najambicioznijoj te tematski i stilski najhrabrijoj knjizi u kojoj autor naoko hladno i objektivno ali s iznimnom ljubavlju piše o Dalmaciji.

Pavičićev roman, iako ga kao i svaki triler prije svega zanima ritam zločina, odnosno spirala nasilja u koju upada pojedinac determiniran socijalnim okruženjem, zapravo je roman o izgubljenom moralu kao posljedici ratnog ludila.

U biblioteci Premijera objavljen je četvrti Pavičićev roman Kuća njene majke.