Ovdje u Boljunu, lokalni seljaci okupljeni u bratovštini odlučivali su o uzdržavanju svećenika (mimo skromnih prihoda koje su svećenici imali od naknada za mise, vjenčanja, pogrebe, kod blagoslova kuća i usjeva), o davanju u zakup crkvene zemlje i drugih nekretnina u vlasništvu Crkve. Crkvena imovina bila je pod upravom starješine i dva prokuratora, dok je nadzor crkvenih knjiga vršio generalni vikar Pazinske knežije ili puljski biskup, piše autorica Mirjana Sladonja, nakon pomnog pregleda knjiga pisanih hrvatskim jezikom i glagoljicom.

Habsburškom, što se i dogodilo 1374. Habsburgovci su priznali posebnost Pazinske knežije, te ona Kranjskoj nije bila pripojena, već samo pridružena.

Tijekom protekla dva tjedna, koliko traje obnova fresaka u crkvi Svih svetih u Gradinju, svjetlo dana ugledala je jedna od najstarijih fresaka na području Pazinske knežije za koju stručnjaci smatraju da spada u sam kraj 12. ili početak 13. stoljeća.

I. r. odražava i sadržava razvodne isprave koje su nastajale u širokom vremenskom rasponu od XI. st. do vremena održavanja nekoga većeg razvodnog ophoda, oko 1375., kad Habsburgovci postaju vlasnicima Pazinske knežije.

Pazinske knežije potječu pazinski pergamenti (Antifona na Cvjetnicu iz XIII. st.), koji se čuvaju u franjevačkom samostanu u Pazinu, te potonje tiskovine, npr.

U srednjem je vijeku sastavni dio Pazinske knežije, te se između Kringe i Lovreča protezala dugih pola milenija granica između venecijanskog i austrijskog dijela Istre.

Patrijarsi su u XII.st. pićanski feud dodijelili grofu Menhardu Schwarzenburgu, utemeljitelju Pazinske knežije.

Trviž je nekoć bio granično mjesto između mletačkog dijela Istre i Pazinske knežije.

U sr. vijeku R. su samostalna gospoštija nezavisna od Pazinske knežije, od 1494. do XIX. st. u posjedu grofova Walderstein.

U seoskim naseljima na području Pazinske knežije nije bilo škola.

U XV. st. došao je u sastav Pazinske knežije, a u Urbaru 1498. spominje se kao Samaskh.

U srednjem i ranom novom vijeku bilo je dio različitih feuda i feudalaca: akvilejskoga patrijarha, pićanskoga biskupa, obitelji Schwartzenburg, a od 1508. dio je Pazinske knežije.

Istre pod vlašću Austrije, koje ovdje smatraju pripremnim radovima za cjelovit prikaz Pazinske knežije, zavičaja istar. loze De Franceschijevih: istar. knez Meinhard i izvor Pazinske knežije (1926., 38), rasprava o pjesništvu i povijesti gornjega dijela doline Raše (1929., 41), pov. i genealoški podatci o feud. posjednicima Kršana (1936., 48).

No, do kraja života ostao je vezan za historiografiju i neprijeporno pridonio proučavanju istar. prošlosti, napose sintezom dokumentirane povijesti Pazinske knežije, koju je posmrtno pripremio za tisak sin mu Carlo.

U srednjem je vijeku također sastavni dio Pazinske knežije.

Spominje se već 1102. kao Marceniga u darovnici kneza Ulriha II. akvilejskom patrijarhu, a tijekom XIII. i XIV.st. postupno je prešla u vlast feudalaca Pazinske knežije.

Gorički, feudalni rod, knezovi i utemeljitelji Pazinske knežije.

Od 1367. u sastavu je Pazinske knežije, te kaštel postaje graničnom utvrdom između austr. i mlet. dijela Istre.

Do prve značajne pobune seljaka na području Pazinske knežije došlo je 1409. Razlog je bilo povećanje novčanih davanja i tlake, koje je nastojao provesti Rambert II.

Izvan Pazinske knežije došlo je u XVII. i XVIII.st. do više buna i sukoba puka s vlašću na području Gospoštije Kastav.

Od 12. stoljeća Pazin je središte Pazinske knežije, nad kojom su 1374. preuzeli vlast Habsburgovci. 1822.

Tu toliko potrebnu monografiju koja je nedostajala u povijesti novog vijeka Istre i Pazinske knežije, koja je bila na neki način zapostavljena i nedovoljno znanstveno obrađena, izdali su zajednički Katedra Čakavskog sabora za povijest Istre Pazin, Sveučilište Jurja Dobrile Pula i Državni arhiv u Pazinu u Maloj biblioteci, sv. 6 pod uredništvom prof. Josipa Šiklića.

Trviž je nekada predstavljao granično mjesto između mletačkog dijela Istre i Pazinske knežije, a prvi se put spominje 1.177. godine.

Prvi se put spominje u Istarskom razvodu, a potom 1498. u Urbaru Pazinske knežije u obliku Czerolach.

Naseljavanje će trajati sve do kraja 17. stoljeća pa čak i u 18. stoljeću ali to više neće biti doseljenici iz Dalmacije ili Crne Gore već isključivo prebjezi iz Pazinske knežije s kojom će Lovrečani cijelo vrijeme biti u konfliktu zbog stalnog upada bilo prebjega bilo razbojnika na teritorij Sv. Lovreča.

Realna je datacija i nešto kasnije, u vrijeme Pazinske knežije i nastajanja latinsko-njemačko-hrvatskog Istarskog razvoda (zbirka spisa o razgraničenju komuna, ali i posjeda akvilejskog patrijarha, goričkog grofa i Venecije) te u vrijeme snažnog pritiska pulskih plemića Castropola na barbanski kaštel.

Obje su do XIII. st. bile sufraganske Akvilejskoj metropoliji (Akvilejski patrijarhat), potom Mletačkoj metropoliji, a granice im nisu bile usklađene s polit. granicama Pazinske knežije i dijela Istre pod mlet. vlašću.

U sr. vijeku postala je pastoralnim područjem Pazinske knežije, ali je uvijek bila nerazvijena zbog loših gosp. uvjeta.

To je skup isprava iz XIII. i XIV. stoljeća o utvrđivanju granica između posjeda feudalnih gospodara Istre: Akvilejske patrijarsije, Pazinske knežije i Venecije.

Od tada Lupoglav dijeli sudbinu Pazinske knežije, te je najprije pod vlašću goričkih grofova, zatim pod dominacijom Austrijske kuće.