Taj spektakl, doduše, nije dugo potrajao, a po slomu fašističke Italije zaredali su politički spektakli drukčijeg ideološkog predznaka, da bi kazališni, glazbeno festivalski i filmsko festivalski život, te narodni običaji i fešte (maškare, zvončari itd.) sve do sredine sedamdesetih, odnosno do prvih postkonceptualističkih slikarsko-akcionističkih performansa Zlatka Kutnjaka i njegovih prijatelja iz Kastavskog kruga i oko njega (umjetnički fotograf Ranko Dokmanović, grafičar Josip Butković, kipar Žarko Violić, ekološki osviješteni intelektualci i inicijatori angažiranih akcija Marijan Vejvoda i Miodrag Milošević, te njihovi suradnici iz umjetničkih i izvanumjetničkih krugova) bili dominantne prakse, kroz cijele šezdesete i dobar dio sedamdesetih godina (sve do Kutnjakova povratka sa studija u Zagrebu i do nastupa riječkih protagonista punk rocka potkraj sedamdesetih i ranih osamdesetih: Paraf, Termiti, Grč i plejada drugih, među kojima istaknuta mjesta zauzimaju performerske osobnosti poput Predraga Kraljevića Kralja, Damira Martinovića Mrleta, Zorana Prodanovića Prlje, Zorana Štajduhara Zoffa).