Prolazim ulicom prepunom šarenih dućana Gledam ih postrance, ne okrecuci glavu Ne zbog toga sto skrivam pogled Ne zbog toga sto se bojim ući u neki od njih Povremeno odmahujem na pozdrave vlasnika sto snube na ulazak Ne pokazujem zanimanje jer znam kako su ti prekrasni dućani zapravo - prazni Cesta kojom hodam strmo se uspinje i ponekad je teško U istom smjeru voze autobusi i tramvaji, ali, ja ne ulazim Postrance ima klupa, istina neudobnih, no pomažu, na njima promislim i u kantama pokraj njih odbacim poneku zabludu ili napast S mojom se cestom križaju mnoge niz koje se pruža pogled na krasne perivoje i livade na kojima se ljudi igraju, leže i odmaraju pozivajući na druženje i užitak Čudno je sto je tamo tišina, ne čuje se pjev ptica, oni sto su bliže izgledaju sretni ali oni iza njih su nekako, ha, sumorni.