Turistički stručnjak Jerković spominje prvi kruzer u Dubrovniku 1844. godine, ali prigodno, zaboravlja da kruzeri tad nisu bili mali gradovi s kojih su gosti 10 puta brojniji od stanovnika u jezgri.Nije Dubrovnik prepoznatljiv u svijetu po kruzerskom obliku turizma, nego po vrijednoj kulturnoj baštini, ugodnoj atmosferi sigurnog malog grada, uređenosti, placi, Peskariji... ovo sad što imamo od pohlepnog prihvaćanja bilo kojeg BROJA brodova je šporkeca, smrad užeglog ulja, ofucane suvenirnice, sve pohlepniji i nametljiviji ugostitelji, katastrofalna ponuda lokalne kuhinje, povlačenje za rukave, pišanje uz zidove jer za toliko gostiju nema javnog zahoda unutar zidina, i posljedičnu nervozu i neljubaznost stanovnika Grada čija djeca, koliko ih je ostalo su doslovno protjerana s gradskih ulica jer smetaju stolovima i stolicama, a i, kako čujem, strah ih je puštat djecu u takvu struju ljudi, nikad se ne zna.Najžalosnije je to što je Dubrovnik uvijek bio primjer sklada i umjerenosti, a sad je zbog neumjerenosti (nitko ne govori da kruzeri UOPĆE ne dolaze, nego da se smanji broj i bolje organizira raspored) izgubio, osim građevina, sve što ga je činilo posebnim.