Uzdržavajući se kao nezavisni prevoditelj korespondencije na engleskom i francuskom jeziku za nekoliko trgovačkih poduzeća, nakon samotnoga, pustinjačkog života, provedenog u kućama rođaka ili iznajmljenim sobama, Pessoa, koji je više-manje ostao djevac, umro je 1935. od akutnog hepatitisa dobivenog zbog teškog opijanja.

Iako je Pessoa poznavao neke ljude koji su dijelili njegovo zanimanje za okultno, većinom je s drugim okultistima održavao vezu preko pisama.

U novija vremena, mjera do koje je Pessoa čitao Crowleyja i doslovce oblikovao svoje ideje o tajnim društvima na temelju Crowleyjevih skupina, postala je temom povijesnog istraživanja.

Kao i Gerard de Nerval, Pessoa se zanimao za povijest okultnog i bio je opčinjen tajnim društvima i organizacijama.

To se na neki način vidjelo u napadu na prijedlog Salazarove vlade da se zabrani masonstvo; u dnevnim novinama Diario de Lisboa od 4. veljače 1935., Pessoa je objavio članak s temom tajna društva, u kojem brani masonstvo i, samim time, druga okultna društva.

Kao doživotni protivnik kršćanstva, Pessoa je vidio da se gnostička hereza javlja u različitim povijesnim razdobljima: pojavila se kao kabalizam u dvanaestom stoljeću u Španjolskoj, kao red malteških vitezova, kao vitezovi templari, rozenkrojceri, alkemičari i, u najskorija vremena, kao masonstvo.

U tom kontekstu Talan se u širem kulturološkom obuhvatu bavi poviješcu fado-pripovijetke, utjecajem Biblije na portugalsku i brazilsku književnost, poviješću brazilskog romana, poetikama najistaknutijih literarnih osobnosti (Vieira, Saramago, Amado, Pessoa, Castro) te suvremenim književnim pojavama.

Pessoa je živio u stalnom strahu od ludila.

Taj strah dodatno je otežavala jednako mučna nemogućnost djelovanja. Ja patim na samoj granici ludila, kunem se kao da bih mogao sve učiniti, ali sam nemoćan zbog pomanjkanja volje. Pessoa je bio jedan od najškrtijih pisaca: njegov neiscrpni kovčeg, pun planova za stotine nedovršenih projekata, svjedoči o tome.

U osobnim zabilješkama iz 1910., Pessoa je najavio: Sada posjedujem osnovne zakone književne umjetnosti. Ni Shakespeare ni Milton više ga nisu imali čemu naučiti. Moj je um dosegnuo prilagodljivost i stvaralačku sposobnost koja mi omogućuje da preuzmem svaki osjećaj koji želim i da po želji uđem u bilo koje duševno stanje.

S obzirom na neravnotežu između nemoći da nešto učini i nestabilnog pojma o sebi, ne začuđuje da je Pessoa to nadoknađivao izmišljanjem ako je to prava riječ alter ega koji je sasvim izravan, potpuno jednostavan i bez svijesti o sebi.

U pismu uredniku Adolfu de Casaisu Monteirou, Pessoa je ispričao kako su nastali njegovi heteronimi.

Caeiro je stigao nakon što je Pessoa pokušao, opet bezuspješno, izmisliti neku vrstu pjesnika prirode.

Kao što Pessoa piše: Onoga dana kada sam napokon odustao bilo je to 8. ožujka, 1914. otišao sam do visokog stola i, nakon što sam uzeo list papira, počeo sam pisati, stojećki, kako pišem uvijek kada mogu.

Uz automatsko pisanje, Pessoa je razvio i druge okultne vještine.

U pismu svojoj teti Anici u lipnju 1916. godine, Pessoa je rekao da je, osim što je postao medij, razvio i druge paranormalne moći.

Kada je njegov veliki prijatelj Mario De Sa-Carneiro bio u Parizu, i prolazio kroz emocionalnu krizu koja je završila samoubojstvom u 26. godini ispijanjem nekoliko bočica strihinina Pessoa je, kako je rekao svojoj teti, osjetio Sa-Carneirovu patnju tamo, u Lisabonu, svladan iznenadnom depresijom.

Iako nije postojala nikakva vidljiva veza između gnostika i rozenkrojcera vremenski ih dijeli nekoliko stoljeća Pessoa je povezao gnostičku ideju posrnulog svijeta i njegova demijurga, sa sljedbenicima Christiana Rosecreuza iz 17. stoljeća.

Gostovanja stranih umjetnika Od stranih autora u Rijeci je, također u sklopu projekta 17. međunarodne izložbe crteža, gostovala portugalska umjetnica mlađe generacije Regina Pessoa.

A kad se nađu sami s tijelima mrtvih Cigana, Ivo Delavale, pomorac, umjesto molitve dotiče rukom svako mrtvo tijelo i govori: Fortaleza, Natal, Joao Pessoa, Sergipe, Espirito Santo, Nova Iguacu, Celatina, Sao Luis, Curitiba, Sao Mateus, Santa Cruz Cabaralio. Kada ga Samuel F.

Ukratko, da su Kafka, Proust, Pessoa i Musil kraj umjetnosti, vjerojatno se ne bih puno bunila.

Jer njegovu su svijetu pripadali veliki »mornari, veliki sveci pjesnici svih doba, svi do jednoga neuknjiženi, sav taj prognani i bezbrojan naraštaj« (Pessoa).

Mali salon, 8. 29. siječnja 2009. Regina Pessoa, Izložba originalnih crteža iz filma Tragična priča sa sretnim završetkom U sklopu svečanosti otvorenja u 19 sati, autorica će održati predavanje o svome radu.

Filmaši poput dokumentarista Pedra Coste, redatelja Manuela Guimãraesa, Joséa Fonsece e Coste i Joãoa Césara Monteira, nagrađivanih autora sjajnih animiranih filmova Regine Pessoa, Joane Toste, Joséa Miguela Ribeira i Zepea, te potpisnika zapaženih kratkiša " Joãoa Ruija Guerre da Mate, Joãoa Pedra Rodriguesa, Luísa Alvesa de Matosa i Iñes Oliveira u svojim se djelima bave realističnim životnim pričama te intrigantnim društvenim i političkim temama poput nezaposlenosti, egzistencijalnog otuđenja, socijalnih migracija i propitkivanja uloge i utjecaja crkve.

Filmove mnogih od spomenutih autora gledatelji mogu vidjeti na Tuškancu, a osobito vrijedi izdvojiti sjajne animirane filmove Regine Pessoa (Tragična priča sa sretnim završetkom "), Joane Toste, Joséa Miguela Ribeira i autora umjetničkog pseudonima Zepe.

Unesi ono što si i u najmanje što činiš pjeva Fernando Pessoa, koji se kao istinski umjetnik europske avangarde i dekadencije 20. stoljeća nije eskapistički sklanjao tek u imaginaciju i snove.

Reinhofer, a u prepjevima Fernando Pessoa, Edoardo Sanguinetti, Miroslav Holuba; potom pripovjedači Mirjana Matić-Halle, Pavao Pavličić, pa Samuel Beckett; esejisti Vlatko Pavletić, Ante Stamać, Miroslav Vaupotić, Dubravko Jelčić, Giga Gračan; filozofi i sociolozi Branko Despot, Franjo Starčević, Nenad Miščević, Ante Armanini, Đ uro Šušnjić, u prijevodima Jurgen Habermas, Max Bense, Jacques Derrida, Lamberto Pignotti; likovni kritičari Tomislav Hruškovec, Boris Vižintin, Zvonko Maković, Dubravko Horvatić; kazališni i filmski kritičari, teatrolozi i filmolozi Igor Mrduljaš, Darko Gašparović, Petar Krelja, Hrvoje Turković; dramski pisci Fedor Vidas, Ruzzante (Angelo Beolco) u prilagodbi i čakavskoj verziji Zorana Kompanjeta, Dalibor Cvitan i Čedo Prica.

Luis de Camőes i Fernando Pessoa dva su najznamenitija pjesnika jedne europske poezije, koja je u nas bila slabo ili nikako poznata.

Ubrzo nakon toga došli su drugi heteronimi i pjesme: prethodno spomenuti Ricardo Reis; futurist Alvaro de Campos (obojica, kao i sam Pessoa, sljedbenici Caeiroa); Alexandar Search, Thomas Crosse i Charles Robert Anon, sve Englezi; Jean Seul, Francuz; astrolog Raphael Baldaya; Barun od Teive (poput Pessoe, nemoćan da išta završi, osim svojega života kada napravi samoubojstvo); poganin Antonio Mora; Bernardo Soares, navodni autor beskonačne Knjige nemira, i mnogi drugi.

Iako se novi heteronimi i dalje pojavljuju, u glavnoj su postavi uvijek Caeiro, Reis; de Campos i Soares, a sam Pessoa povremeno se javlja.