Kada bi snimali film, mogli bi ovo da uradimo i anakrono, smeštajem radnje u 19. stoljeće, kada je još uvek vredela Marinkovićeva, pa i Focillonova pohvala ruci: film počinje detalj planom zapisa pera po snežnobeloj hartiji - odjednom, slova menjaju stil, kosinu, nagib, oblik, linija postaje punija, kontinuirana, tečna, rešena, pred nama se, rečju, odvija preobrazba jednog rukopisa u drugi, i, sada dok pišem pada mi na pamet, ako je kamera na početku kliznula niz šaku (pohvala ruci) i pisaljku do vrha pera i papira, sada se na povratku uočava neka druga ruka: profinjenija, možda nežnija, recimo s lepim rubinskim prstenom boje golublje krvi, obrubljena pjenom čipke kao žalo ili krijesta vala.