Pokušavam čim manje zagađivati okoliš ispušnim plinovima stoga kad god imam priliku pješačim ili se vozim biciklom.

Često pješačim do Omiša da bih popila kavu s bliskima mi.

Zadnjih nekoliko tjedana gotovo redovito pješačim u grad i natrag i eto, rezultati se vide.

Mojih par: Situacija No1: ja 19 godina, idem na posao. pješačim i na pola puta do posla prikrpa mi se neki lik. uleti on sa komplimentom, mala zgodna si, kuda ćeš, oćemo na kavu.. ja ga fino otpilim, da žurim na posao, hvala, doviđenja. no njemu to nije dosta, nastavlja hodati za mnom skroz do posla (10 tak minuta hoda) nabacujući komplimente, iako je evidentno da ne želim s njim na kavu.

pilates je super,, treba imat volju, a ja se nemogu baš pohvalit, puno pješačim pa mi je to utjeha....

Pješačim još 5 kilometara do Gradca pa autobusom do Splita gdje konačno uživo upoznajem imenjaka, prijatelja i ljudinu Željka Bockovca.

Kada sam u Londonu radim sa svojim trenerom Jamesom Duiganom, a inače surfam, skijam, skijam na vodi i pješačim " - govorila je manekenka o oblikovanju svoga tijela po kojem je i postala poznata kao ' the Body '.

- Da, obično pješačim, do ordinarijata u Gradu je pola sata šetnje, što dobro dođe, kako zbog susreta s ljudima, tako i radi rekreacije.

Tamo hodim, pješačim, hodočastim moru, sada sivom, sada sinjem izvoru nadahnuća i ocu erotizma.« Upravo srdačnost i kontinuitet dopisivanja s Danilom Čorkom upućuje na privrženost Splitu.

Znalo se događati da me slijede i kilometrima (živim u seoskim prostorima te često pješačim), ponašajući se kao da se oduvijek poznajemo.Ako je koji od mojih pasa samnom, zna doći do međusobnog nadlajavanja, no onda lijepo složno tabaju pored mene... a inače su svi moji psi na svom području (imanje) istinski oštri čuvari koji ne trpe nepoznate niti ljude niti životinje.

I one razdaljine koje inače pješačim satima, prolazio za svega dvadesetak minuta, zahvaljujući Željeznom konju, kako bi se slikovito izrazio Bik Koji Se Vozi.

A s obzirom na to da je kod raka jako važno da se stanice redovito hrane kisikom, svako jutro 45 minuta pješačim od kuće do predsjedničke vile na Pantovčaku.

Dakle može se reći da poznajem kraj kroz koji pješačim, a i veliki napori mi nisu strani.

Živim izvan grada i kad treba pješačim 7 km u jednom smjeru.

Da prodam moju kuću i preselim se u špilju, recikliram moj auto i samo još pješačim?

U posljednje vrijeme gotovo svakodnevno pješačim i idem na fitnes.

E, zato ja pješačim u Saharu, rekoh, a Branko se od srca nasmije.

u zadnje vrijeme, kao posljedica neminovnog prolaska vremena koje sa sobom donosi ono što mi teško pada, a to je odrastanje, počinjem se mučiti nekim čudnim mislima... ma mislim da se sve u životu mora izjednačiti, nekako izlevelirati... ne možeš imati sve, ne možeš imati previše... čak i ljudi za koje mislimo da imaju puno, da imaju sve, ma nemaju, i njima nešto fali... uvijek ti nešto fali... nema univerzalne sreće... sreću ne donosi novac, zlato, skupi auti (koliko god mi težili tim glupostima)... prokletstvo čovjeka je da uvijek želi više... i nikad nije zadovoljan, koliko god imao... iako nas možda ta težnja i vodi prema stalnom napretku... ok, previše filozofije... tako nekako i ja stalno nastojim postizati više, međutim nekako se ipak pokušavam natjerati da uživam u trenutcima... u tom životu... u svakom onom danu, čak i kad je kišan i prohladan kao danas, dok čekam bus ili pješačim prema poslu, a vjetar mi trga kišobran... i što idem dalje, život mi nužno postaje kompliciraniji jer stalno se moraš dokazivati, a što se više dokazuješ to više obaveza i dobivaš... i možda ću se sutra sjedeći u nekom svom novom preskupom autu u onoj kaotičnoj dugoj koloni koja nas svakog jutra dočeka za dobro jutro, sa sjetom sjećati droncanja u zetovom busu ili tramvaju i pješačenja po kiši i vjetru... i sjetiti ću se kako mi je život nekad bio jednostavniji, možda mi se čak učini i puno ljepšim... i sad kad se sjetim faksa, koji je bio moja preokupacija do prije godinu i nešto sitno, ne razmišljam o teškim danima davljenja po onim nerazumljivim zadatcima... ili onom groznom osjećaju u želudcu prije usmenog ispita... ili objašnjavanja sa starcima nakon padova i onih bezveznih isprika " pa ali palo je 80 % ljudi "... so what... sjetim se svih onih lijepih dana, zajebancije sa frendovima, odlazaka na kavu u grad usred predavanja samo zato jer nas je puklo, svih onih prolumpanih noći pred radni dan i preteških pokušaja držanja glave uspravno na predavanjima jutro nakon toga... i onih subota i penjanja na sljeme za tjelesni, nakon što si došao doma u 5 h ujutro, pa loviš svako drvo koje ti je pri ruci: -)... sjetim se kava u NSB-u koje su znale trajati po 4 ili 5 sati, dok smo " kao učili ", a zapravo cijeli dan snimali komade... sve je to bilo tako super... bilo je i teško, ali je bilo prelijepo... ma, svaki životni period je lijep na svoj način, samo stvari dolaze na neki viši nivo i postaju kompliciranije... i često bude teško, ali kaj sad, život je kompliciran, nitko nam nije ni obećao drukčije, dok smo živi i zdravi, sve je ok, so Ladies and Gentleman, fasten your seat belts, we are ready to take off...

Pozdrav svima zovem se Nataša imam 43 godine, dijabetes tip 2 imam 5 godina, HbA1C zadnji je bio 7, udana, u Zagrebu živim od uvijek, često me se može sresti kak pješačim po Sljemenu, vozim bicikl na Jarunu ili glavinjam po Zagrebu, nemam djece (to je jedna druga žalosna tema) od kučnih ljubimaca imam samo muža i da trenutno sam nezaposlena

super članak, nastojim iskoristiti svaki trenutak za tjelesnu aktivnost, dosta pješačim, a od ponedjeljka sam krenula na Zumbu i dva puta tjedno i super zadovoljna.

Eto, zato svake godine nastojim pribrati dovoljno snage, volje i nadahnuća da pješačim na nakanu pokore, jer znam da bez potpore koju u Bistrici stječem, ne ću moći niti postati bolji, niti koristiti sebi kao ni drugima.

Ali zato štedim tako što obavezno stavljam veš na pranje poslije 21 h kad je jeftinija struja rijetko kad preko dana imam tuš umjesto kade.. kažu da tako potrošimo manje vode.. inače svi u kući pazimo da ne ostavljamo upaljeno svijetlo bespotrebno. imamo štedne žarulje a u boravku imamo onaj regulator svjetla s kojim prigušujem svjetlo i pojačavam.. rijetko kad palim pećnicu.. koristim jednu gusenu posudu u kojoj mogu raditi sve na plinu kao i u pećnici na primjer pećem police (to su vam krumpiri u ljusci) ali ja ih isto tako pečem gore na plinu u toj posudi i budu isti pa onda domače slanine ili šunke i kobasice.. pa crvenog luka onako nasoljenog. mmmm uh što to volim jesti nego skrenula sam sa teme.. pečem mlince u toj posudi ne na platni ili u pećnici što još idem na posao pješice ne autom tu štedim na gorivu a i činim dobru stvar sebi jer poslije one slanine i kobasice dobro je što pješačim na psoao i kući i to dva puta dnevno da nema toga tko zna kolika bi bila e da imam i supruga koji zna skoro sve popraviti i napraviti u kući tako da nam majstor skoro nikad ni ne treba uuuu tu stvarno puno uštedim.. da i čarape kad se poderu i više baš nisu za krpanje iznesem ih van i koristimo ih dok radimo neke poslove vani za u čizme. ima još neki načina na koji štedim ali me zanima na koji način vi štedite jer vjerojatno ima još nekih ideja dajte napišite ih.

Dok idem s Kvatrića, tamo je sunce, približim se mostu, ono magla, ne vidiš dva metra ispred sebe, i most preko kojeg pješačim dugih dvadeset minuta.

" Krenula sam s posla nešto iza 16 sati i evo pješačim prema Črnomercu.

Ja uživam voziti bicikl, svakodnevno idem na fitness i kad god uhvatim priliku i dovoljno vremena, pješačim Sljemenom.

Jednom si me nagovorio da pješačim s tobom i nikad više.

kaltenberg, pa kako tako nervozan i okrutan post. meni je ovaj putnički blog nešto najzabavnije što sam odavno čitala na netu. nisam planinar i neću se nikada popeti na Velebit, a pješačim najdalje do prve birtije ili tramvajske stanice, kao i većina lijene gradske djece. dečki su skroz spaljeni i svaka im čast na pustolovini, koga briga jesu li promašili koje slovo u nazivu doline.

Ne pješačim prebrzo uglavnom nešto ispod onog što kažu daljinari i/ili Poljak/Čaplar pa ne znam jel bi 5 h bilo dosta za usputnim zaustavljanjem za pivo u gostinjcu i na Japetiću?:) Išao bi sam jer iako je u nedjelju pohod, oni za moj ukus kreću prekasno oko 9,30 a ja bi krenuo oko 7. Dal je Bernard otvoren od 8,9,10??

Učeni Enes nije znao da pješačim kroz Hrvatsku, ali je obećao da će odsad pratiti svaki moj korak.

Dok pješačim, gledam prekrasna polja suncokreta i kukuruza.