Kao zlatno zrno na dlanu trenutka iskrile su njegove oči i obasjavle put u nutrinu tugovanja glumca koji se oprašta od vjerovanja u klasike, u vizije iznjedrene iz pera stvaraoca teatra u svakoj izgovorenoj riječi se krio svijet vilenjaka oživljenih u stvarnosti te siverstarske noći u noći oproštaja sa prohujalim vremenom noći uranjanja u kraljevske privide novih svitanja dama u crvenom je ispijala svoja sjećanja u pjenušcu vremena pod reflektorima je izrastala osobnost razgolićena do slavlja nagosti duše, do krhotina preostale ponositosti čovjeka koji je volio i voli umijeće glumišta