Gledala je u njegove oči... Prelijepe, sive oči, duboke... Hladne... Prazne... Gubila se u tom beskonačnom ponoru... Toliko hladnom i usamljenom.Zar će joj dopustiti da padne s ruba, izgubljena... Ili još ima ljubavi u njegovim pogledima? Nježnosti? Želje? Nema... On je prazan... Njegove oči daju pogled u njegovu dušu.Mrtvu.Suze koje su dugo bile zakopane u njoj, sva tuga koja ju je gušila sada je klizila niz njeno lice.On ju je i dalje gledao.Ravnodušno.Nije ga više bilo briga.Više ništa ne osjeća.Dopuštao joj je da se gubi, da nestane... Kao i njegova ljubav za nju.Nekada puna, crvena ruža u njoj, topla kao što je on bio, sada je venula... Latice su postojale suhe, crne... Mrtve.Ruža se pretvarala u pepeo... A bol, beskrajna kao i plačno, tamno nebo koje je na nju bacalo svoje sjene, je ispunjavala njeno slomljeno srce... Kao najubojitiji otrov.Anđeli je više nisu branili.Znali su, prekasno je... On ju je razbio.I takvu u oštrim, krvavim krhotinama ostavio.Više ga nje mogla gledati.Njegovu prokletu ravnodušnost, njegovu prazninu koju ona više nije i nikada neće moći ispuniti.U TVOJIM OČIMA NEMA MOG ODRAZA.Okrenuo se.I otišao.Bezbrižan.Nju su utapale suze i otrov.Bol koju nitko neće moći isčupati iz nje.Ubio ju je...