mislim da bi se cure lakše hvatale utega kad bi imale teretanu rezerviranu za žene:) u moru predrasuda koje nam zagorčavaju život, jedna od glavnih su valjda podjele na " muške " i " ženske " stvari. pa tako i u teretani. ako tome dodaš odgoj po principu " kaj će netko mislit o meni ", većina žena neće smoći snage gurat se među muškarce i borit se za svoje mjesto. bez obzira da li se boji da će ju smatrat presitnom ili prekrupnom. ja nisam imala hrabrosti kročit u teretanu (a inače nisam plaha i povučena), jednostavno je falio klik u glavi. ovako sam pisala prije dva mjeseca: " došla sam u teretanu, stala na vrata, gledala... i otišla. jednostavno imam dojam da ne pripadam tamo. znam da je to fakat idiotski, pa već sam išla u teretanu prije par godina. ali svejedno nemam snage kročiti unutra. najbolje je kaj se ne bojim vježbanja. naprotiv, jedva čekam. samo treba ući... znam da ekipa u teretani ima pametnijeg posla od primjećivanja mog (da prostite na izrazu) dupeta, ali jednostavno nemrem ući, predstaviti se osoblju i reći zakaj sam došla. " danas mi je to smješno. imala sam sreću da su mi treneri pokazali kako i što, no ipak sam se držala sprava. taman kad sam bila spremna za sljedeći klik morala sam odustati od teretane (mane života izvan grada). no, ne dam se. danas idem u nabavku kućne kolekcije rekvizita koji još nedostaju. kažu da je svako zlo za neko dobro, pa tako i ja sad imam (silom) priliku preći na utege i vježbe vlastitim tijelom.