gledam u knjigu zlatnih stranica suza mi krene doziva sjećanja sjećanja na noći pune tihih smijehova dugo sam plakala tihim suzama sreće u noći sam dozivala tvoje ime ostani uvijek moja u srcu zaključana moja i samo moja najbolja prijateljica pamti ove riječi ne zaboravi, molim te zauvijek VOLIM TE

Sinoć nisam mogla zaspati pa se razmišljam tako davnih događaja djetinstva.. Negdje 1992 godine u vrijeme Uskrsa i počinjao je rat na područima gdje sam prije živjela.Iako su svakodnevno padale granate ili nadlijetali nas neprijateljski zrakoplovi ipak smo u svojoj dječijoj naravi bili naivni i dobronamjerni.Iako su nam roditelji branili da komuniciramo sa vojnicima a bili su to dečki iz Osijeka, Vukovara i Slavonskog Broda, za mene i moju sestru bili su fascinantni, a i mi smo njima.vjerojatno jer su ti mladići ostavili svoju djecu po područjima Lijepe naše a došli su se boriti u nepoznate krajeve.Kako je bio rat i nije bilo električne energije a u mjestu gdje smo živjeli svi su već prije pobjegli mi nismo imali kuda pa smo ostali i živjeli neku ratnu svakodnevnicu.Tako bi vojska vraćajući se sa straže ili položaja prolazila pored naše kuće u oklopnim vozilims nosili su puške i odijela a za mene su to bili junaci, koje smo mi uvijek dobronamjerno zvali na ručak ili kavu jer kako napisah prije nije bilo struje i tata je rekao mami neka kuha sve što ima i neka ljudi jedu jer su gladni i da vojnička hrana nije ukusna.Uglavnom slušala sam razgovore odraslih i kako je tata govorio mami sve dok vojska tu i ne povlači se neka ostane tu jer nemamo kamo i da će sve biti dobro.Sjećam se jednog vojnika iz Vukovara zvao se Željko bio je 2 x ranjen i svejedno je bio u vojsci.Donio je mojoj majci košulju vojničku da mu prišije neke značke i taj dan bio slobodan.Idući dan tata došao i rekao da je ubijen tj poginuo je.. Svi smo plakali.. Bili su to dani vjere da će sve biti dobro i da neće biti rata iako je vojska bila tu.. Naposlijetku područje gdje smo živjeli agresor je okupirao 22.7.1992. a samo dan prije smo napustili mjesto.. čekajući u koloni na mostu na Savi kod Slavonskog Broda da prijeđemo granicu i na kraju smo prešli na kompi u Svilaju.. Sjećam se da me hrvatski vojnik nosiocijelim putem jer nisam mogla hodati i bila sam jako gladna i dao mi je svoj neki keks koji jeo.. Iako su drugi ljudi plakali naša mama nikada nije plakala iako nismo imali novaca niti kamo nije plakala rekla je samo sestri da ju drži za ruku i da pazi na mene.. Sve u svemu za mene su naši hrvatski vojnici zauvijek ostali junaci.. Ponos Hrvatske, naša prošlost koji su svojim životima zapisali povijest našeg naroda i žalosno je da se ne smije reći da su srbi izvršili agresiju nego se traži diplomatski izraz pobunjeni Srbi, kako god, dok se strvarala država nije bilo važno ništa a sada se gleda sve.. Pravo rata i mira nije isto.. i ne može biti a tko to nije preživio ne može o tome govoriti

Jaj, Ljerka, ja sam probala ono kaj si ti meni jednom bila rekla.. popila sam mlijeko da mi se pročisti želudac kad sam bila pijana i onda je to ujutro zgledalo ko da sam se plakala na školjkom... aha - i još je rekla da je salama na pizzi pokvarena.. omg..

Nisam plakala ali nije mi bas svejedno bilo u tom trenutku.

Nedaj nikome svoje... čuvaj, ako ne čuvaš izgubit ćeš, ako izgubiš i sam ćeš liječit komplekse sa gimnazijalkama, a žena će ti onda udarit u glavu sa preljubima koji će te skroz skršiti jer zna žena kak treba pokositi muškarca, naivca.... sto baba sa swinga iz Nacionala, odnedavno, nisu mi vrednije od jedne " bake " koju sam doveo u igri do toga da više ne zna bi li se plakala ili smijala, pa od izgaranja skoro izludi i onda pobjegne iz postelje i sakrije se u ormar ili u kut, jer je po prvi puta ošinuta pravom ljubavlju... daj je zagrli, molim te, i do jutra joj najprije objasni da je samo želiš voljeti, da želiš u njoj voljeti onu primordijalnu, izvornu, čistu i dobru curicu... pa će onda, kak je Rujana negdje tu pisala, biti dovoljan i mali veseli užareni klitoris... ništa drugo.

Plakala sam nakon svakog neuspjelog pokušaja hranjenja ali smo pokušavali i dalje.

Subota: došla sam na ranch oko 11 konji su se vratili s paše i sve oke. ja sam pitala đanija ako mogu ić jahat do odmarališta i on mi je odpustio. išla sam na sokola bio je priličn miran. sve sam trčala za gore i za dole tako da sam za rekordnih deset minuta bila već na ranchu. onda je došla mia. vratila se s grupom jedan sat. pa smo se ja i ona malo zezale. ne zadugo poslije došle su nensi i natali. ja sam se većinom zezala s nensi. radili smo balončiće i bilo je super ja sam večinu vremena bila na rikiju mislim samo sam sjedila na njemu. kasnije oko 19:30 je došao moj tata pa sam mu rekla kao što mu svaki put kažem sad ćeš čekat do 20:00 poslije 15 min smo već svi bili na konjima. ja sam išla na sokola jer riki nije bio osedlan. a i već mu je bilo dosta pa...... imam slike od subote nisam ih još skinula pa kad budem ću ih stavit nedelja: došla sam na ranch u 11 konji se nisu vratili s paše. bio je samo brnjo ja sam ga zasedlala i ljudi su išli jahat. pa oke idemo vodit. gužvica je prošla konji su došli. ja sam išla zasedlat rikija. i zasedlala sam sokola ali ja mislim da sam još nekog zasedlala.onda sam opet išla vodit.vodila sam do dva kad sam išla na rikija u krug s još jednom mojom frendicom. prvi krug je bio super i galopirali smo i kasali. onda je počeo zezat. ako se njega ne vodi u krugu on neće krenut. ide unazad i počinje se propinjat ali ne visoko. ja sam ga spremila i meni dođe đani i evo ti korbač i budi oštra ja sam se popela opet na njega i idemo jako sam ga opalila i dalje niš idemo još i tako par uto dok se nije išao propinjat kad se počeo propinjatz ja sam ga još jednom jače lupila i išao je da će ić u krug ali niš opet unazad i onda je đani prišao do mene nije rekao niš samo se smijao ja sam sišla on se popeo i onda mu riki baš prpinjao ali ga je uspio pokrenut. ja sam išla na brnjota i na početku je bio dobar. ali onda je pored nas prošišao u galopu riki s đanijem brnjo je ubrzao i baš je došao jedan dio gdje je kao korito ali je zemlja onako ide se prvo dolje pa gore. brnjotu sam povukla uzde da stane ali niš on se nekako spotaknuo i da meni nisu noge ostale u uzengama odletila bih i razbila bih si glavu. ja sam mu došla skroz na glavu neznam kako ali u tom sam trenutku bila toliko sposobna da sam se odgurnula od njegovog vrata i vratila se na sedlo. on se popeo i još kasnije trčao. ja sam ga tako jako povukla da stane da je isti čas stao. ja sam otišla s njim na mjesto gdje inače jedu konji koji su u krugu. sišla sam s njega zavezala sam ga za drvo i sjela sam u sijeno od tog straha od tog šoka ja sam se rasplakala normalno nisam dugo plakala već je došao đani i počeo me zezat.kad sam bila bolje zajahala sam na brnju i još galopirala do ograde. i omah sam išla vodit.sve sam vodila do nekih 19:20 onda sam bila sa miom. zezale smo se pričale (ležale smo na travi u manježu) i kad smo se digle otišle smo do ograde bilzu kučice i evo đanija tamo smo se zezali s njim pa u kučicu ja sam pila colu i plesala s miom i ond a smo išli doma ja sam išla s ružicom a išla je i mia tako da je bilo super. slike će dakle od subote biti ubrzo nemam od nedelje. pozz

eto detaljno sam pročitala svaku riječ vjerujem da vam je jako teško, ali isto tako da ste mnogo sretniji od mnogih koji su zdravi, to je lijepo, a ujedno sam i plakala, a posebno kad sam čitala njegov postupak u školi, i zatim kako se molio za prijatelja i sve ostale, voljela bih vas upoznati, bar malo razgovarati...

Zagrlila sam je i ona je plakala na mom ramenu.

A ja sam slusala i plakala.

Vlasnica Željka Brajdić posvjedočila je da je Beba zagrizla petardu te nakon toga cviljela, plakala, hodala po dvorištu, brisala si njuškicu sve dok nije došao veterinar.

Sve je bilo nekako dramatično, bila je kraljica drame, sve vrijeme je plakala i prijetila samoubojstvom.

Sjećam se kolko sam plakala kad su one poginule a bila sam 7. r a kolko sam tek bila zaljubljena u Endimiona

DAKLE, KAD LJUDI NE POZNAJU SEBE, TRAŽE ODGOVORE ILI PROBLEME U DRUGIMA. okreni se sebi. uzmi si one knjige, čitaj, obogati se još. doris lessing, Žena na krovu, da vidiš da nije komad baš samo tak kuja i za dijelit među građevinare. mogla bi dati kome hoće, ne kad Žena u njoj popusti jer to je jedno Carstvo, nego kad ego u njoj popusti, a to je jedan mali narcistički demončić. ali imaš pravo na seks, a muškarci uvijek prose, pa što? samo da bude kulturno i hektorski. razmisli o tome zašto elizabeth von arnim u pripovijesti Juli iz Usamljenog ljeta ljubi tog ljeta samo cvijeće, samo cvijeće hvali i troši se na njemu, emotivno i eidetički? što se dogodilo? zašto nije sa muškarcima? ne da su je baš nešto strahovito razočarali i da je plakala ko kiša, ALI SVAKAKO SE U SEBI PRIPREMA ZA JEDNU OD SVOJIH VELIKIH TRANSFORMACIJA. to ti želim. u pozitivnom smislu. i ne nasjedaj na trik lopina, kurvi i seljačina lažnokrščanskih u hrvatskoj... DA ODRASTI KAO ZNAČI PODATI SE RAZVRATNOM KULTURNO PRIMITIVNOM MAINSTREAMU. i zašto i kome elizabeth von arnim u priči " ne želi prodati dušu "? ne samo svijetu dekadencije i profita nego još više ne-principijelnosti i ne-savršenstvu. ima na to pravo.

I mala kovrčava je plakala od sreće i ponosa, sunce moje

Dobro je znala da je plakala kad je mijesila kolače i da su suze kapale u kolače, da je tako već godinama spravljala kolače od suza za svoje unuke, koji možda ni ovoga Božića neće doći.

To ti je poručila tvoja bolesna majka i plakala je kad mi je ovo za tebe dala. "

Shvatila: da sam sve što sam trebala da shvatim, to davno shvatila Filozofirala: ni malo Prakticirala: još manje Lagala: Plakala: o da

Ovaj puta sam plakala i to jako, jer tko ne bi plakao kada je scenarij ispraćaja bio identičan mome suprugu, osim govornika.

Nils ju je pokušavao smiriti, ali ona je plakala kao da svi idemo u kolektivnu smrt.

Dijete u autu počelo plakati jer kasni u školu... ja ne znam da li bih plakala ili vrištala... smirujem dijete činjenicom da će za par godina moliti da se auto pokvari na putu prema školi... nisam niti krenula već nisam nikud stigla... zovem gospona doktora za auteke, srećom pa je doma.....

Onda sam nakon tog razgovora ja pukla od stresa i plakala tamo usred noći... dok nisam završila posao...

Nakon što je ostala sama, odlučila je da želi preseliti u Dom, jer kaže, nitko ne smije živjeti sam: Bila sam usamljena, stalno sam plakala, a inače sam uvijek vesela i nikad se ne rastužim.

Podijelila je moje prve korake sa mnom, prvu riječ ona je čula, naučila me moliti OČE NAŠ, češljala me, spremala mi ručak, kada sam plakala plakala je sa mnom, kada sam smijala smijala se i ona.

Najčešće se njegova dugotrajna šutnja poklapala s time što je u dom Rogačevih dolazila nekakva dama uplakana lica s neizostavnim crnim velom i tužila se majci« toga huligana », kako su svi oficijelno zvali Nikolaja tako su ga i u gimnaziji kolege zvali« Koljka-huligan »; samo se na kolege nije ljutio, uspio se u nekoliko godina potući i pomiriti sa svim svojim suučenicima, a kao odrastao govorio je bezobraštine, što je užasavalo njegovu majku i tako, dama se dolazila žaliti na Rogačevljeva oca, koji ju je zaveo i ostavio: i Rogačevljeva majka je tih dana plakala, sjećajući se svog nevjernog muža, najčarobnijeg i najpametnijeg, ali istodobno i najnepouzdanijeg čovjeka kojega je znala, nepopravljivog Don Juana i kartaša, koji je mnogo puta izgubio i dobio cijeli imetak, posjetitelja brojnih klubova, biljarnica, restorana, uvijek u najmodernijem odijelu, nasmiješenog, duhovitog i koji nije vjerovao ni u što na svijetu« osim u žensku ljepotu », kao što je netko rekao za njega.

Napokon zalupivsi vrata svoja 4 zida sjela sam i plakala.

Sve nas je prije početka natjecanja malo bilo strah, čak je jedna od nas i plakala ali ne smijem reći koja.

On je bio sa mnom u trenutku moga rođenja, tješio me kada sam plakala za mamom, sjedio sa mnom u školskoj klupi, dijelio sa mnom tugu zbog odlaska iz roditeljskog doma, brinuo se za mene i moju djecu, stavio nas pod plašt svoje Majke, ozdravio moju djecu u svakoj bolesti, blagoslovio moj brak; bio je tu sve vrijeme, a ja ga nisam vidjela jer sam bila slijepa

Nije joj bilo važno ni što su djeca plakala, naprosto nije željela odgovoriti na Bradove pozive.

NEK SU SNOVI NEKI DAVNI ŠKATULA JE MOJA NJU MI NE DIRAJTE davno je davno bilo to kad u ljubav vjerovali mi smo samo simpatija u nama uvijek živi to znamo ti i ja i ovaj kamen sivi samo simpatija dugo se dugo pamti ne prođe nikad ne vrijedi nikad samo simpatija Lomi grane vitru moj.. puši ali snove ne diraj snovi su moji njih mi ne ruši kad u tihom jutru misli moje krenu osmijeh obasja lice moje svi vide neku drugu ženu pitam se.. zar tako malo u životu triba samo malo nježnosti, topline, lipa rič dodir nježan i blag da vam srce toplina ispuni dušu lipota takne da se tuga iz oka makne da obriše suzu i kamen lagano zadrhti plakala bi i tvrda stina kad u pogledu ljubavi ima ćutin se lipo.. ćutin se sritno i ja lagano pjevušim davno je davno bilo to kad u ljubav vjerovali mi smo