Tužnići koji su se tukli prestali su se tući, oni koji su plakali prestali su plakati, na svakom licu stanovnika Tužnić grada pojavio se osmijeh koji je zla srca pretvorio u ponizna.Tužnići su bili presretni i shvatili su da jedan osmijeh čini čuda i da se u životu treba radovati sitnicama, a ne novcu.

Blagoslovili su me oboje i nisu plakali.

Roditelji patili, plakali, nisu noćima spavali i tako godinama

Mi smo tamo imali splet nespretnih okolnosti, teroristički napad na Togoance je sve uznemirio, neki su doslovno plakali od straha.

Sinoć nisam mogla zaspati pa se razmišljam tako davnih događaja djetinstva.. Negdje 1992 godine u vrijeme Uskrsa i počinjao je rat na područima gdje sam prije živjela.Iako su svakodnevno padale granate ili nadlijetali nas neprijateljski zrakoplovi ipak smo u svojoj dječijoj naravi bili naivni i dobronamjerni.Iako su nam roditelji branili da komuniciramo sa vojnicima a bili su to dečki iz Osijeka, Vukovara i Slavonskog Broda, za mene i moju sestru bili su fascinantni, a i mi smo njima.vjerojatno jer su ti mladići ostavili svoju djecu po područjima Lijepe naše a došli su se boriti u nepoznate krajeve.Kako je bio rat i nije bilo električne energije a u mjestu gdje smo živjeli svi su već prije pobjegli mi nismo imali kuda pa smo ostali i živjeli neku ratnu svakodnevnicu.Tako bi vojska vraćajući se sa straže ili položaja prolazila pored naše kuće u oklopnim vozilims nosili su puške i odijela a za mene su to bili junaci, koje smo mi uvijek dobronamjerno zvali na ručak ili kavu jer kako napisah prije nije bilo struje i tata je rekao mami neka kuha sve što ima i neka ljudi jedu jer su gladni i da vojnička hrana nije ukusna.Uglavnom slušala sam razgovore odraslih i kako je tata govorio mami sve dok vojska tu i ne povlači se neka ostane tu jer nemamo kamo i da će sve biti dobro.Sjećam se jednog vojnika iz Vukovara zvao se Željko bio je 2 x ranjen i svejedno je bio u vojsci.Donio je mojoj majci košulju vojničku da mu prišije neke značke i taj dan bio slobodan.Idući dan tata došao i rekao da je ubijen tj poginuo je.. Svi smo plakali.. Bili su to dani vjere da će sve biti dobro i da neće biti rata iako je vojska bila tu.. Naposlijetku područje gdje smo živjeli agresor je okupirao 22.7.1992. a samo dan prije smo napustili mjesto.. čekajući u koloni na mostu na Savi kod Slavonskog Broda da prijeđemo granicu i na kraju smo prešli na kompi u Svilaju.. Sjećam se da me hrvatski vojnik nosiocijelim putem jer nisam mogla hodati i bila sam jako gladna i dao mi je svoj neki keks koji jeo.. Iako su drugi ljudi plakali naša mama nikada nije plakala iako nismo imali novaca niti kamo nije plakala rekla je samo sestri da ju drži za ruku i da pazi na mene.. Sve u svemu za mene su naši hrvatski vojnici zauvijek ostali junaci.. Ponos Hrvatske, naša prošlost koji su svojim životima zapisali povijest našeg naroda i žalosno je da se ne smije reći da su srbi izvršili agresiju nego se traži diplomatski izraz pobunjeni Srbi, kako god, dok se strvarala država nije bilo važno ništa a sada se gleda sve.. Pravo rata i mira nije isto.. i ne može biti a tko to nije preživio ne može o tome govoriti

Stan je ugodno mirisao svježe obojen, a zidovi kao da su plakali za slikama i Nataša ih je u mislima već vidjela tamo.

" Prezivjele spopade strah i zahvališe Bogu na nebesima " 1. Kad je došlo do zemljotresa u Fársu svi prezivjeli su jadikovali i plakali dan i noc i bili zaokupljeni molitvom i slavljenjem Boga.

Nije uspjela, a navijači su plakali, kao i igrači na terenu.

Bilo je još teže, utoliko što sam pjevala i gledala ljude koji su pjevali sa mnom, a istodobno plakali ", rekla je za Index Đurđa Aleksić.

ljudi su ti koji su isusa odlučili kazniti fizički. to im je vrhunac dometa. iako tijelo isusu nije bitno ono mora proći patnje jer ga to povezuje s ljudima. gledaoci su dio mase koja prati isusa na putu do golgote. reagirati mogu različito, šutke promatrati, baciti kamen na njega, pomoći nositi križ ili se rasplakati. i ljudi su plakali na scene bičevanja, padanja pod težinom križa, pribijanja na križ. to ih je pogodilo točno u sridu. to najbolje shvaćaju. tjelesno, ne duhovno. plakanje, okretanje glave i zgražanje nad tim scenama samo potvrđuje da tijelo predstavlja krista na zemlji, i njegova krv se prolijeva za spas duše.

Iako su iz Ferrarija stalno plakali da strašno kasne s razvojem revolucionarnog sustava za spremanje kinetičke energije, Kimi Räikkönen dijeli sasvim drugo mišljenje.

Tek dvije ili tri godine nakon operacije saznala sam da su kad su posjedali u auto skoro imali sudar jer su svi plakali od jada i Željko od suza nije vidio kud vozi...

Pretpostavljam da su plakali i žalostili se stariji dok su se mlađi suzdržavali da ne prasnu u smijeh tijekom minute šutnje jer bi se našao neki dežurni šaljivac koji bi se kreveljio - moja generacija to je prošla kad je umro Otac domovine prvi hrvatski predsjednik svih Hrvata i sve ostalo doktor Franjo Tuđman.

Mnogi su plakali nakon utrke jer im je krivo villnev je ponavljao ko pijan plot na sky sport f1 hd kako ce vettel napravit gresku malo mi je zao njega opet ce morat na tablet s vise mg jer mu je vettel pobijedo na stazi koja simbolizira njegovog oca tako da bi ja ovu pobijedu kao navijac seb posvetio neponovljivom prvaku j. villnevu s pjesmom prljavaca mozda dogodine

Plakali su i molili brojni hodočasnici koji su s Ivanom Dragićevićem, jednim od šestero vidjelaca, na mjestu Podbrdu prekjučer u večernjim satima čekali novo Gospino ukazanje i poruku.

moja sestra i ja smo odgajane u jednoj kućnoj anarhiji, bez ikakvih pravila, normi, granica i kazni. kod kuće je bio jedan naš svijet fantazije, mašte, slobode a izvan kuće smo odgajane onako kako to svijet želi. ti vanjski roditelji bili su škole i društvo, koji su nam razvijali socijalnu, emocionalnu i životnu inteligenciju a baka i dida su nas nedeljom na ručku uporno učili bečkoj školi ponašanja jer su bili uvjereni da smo dva mala neodgojena špeka. nas je to naravno zabavljalo, pa što bi se oni više zgražali to bi mi bile veće male prasice i doma se vraćale šporkave i musave a tata i mama bi plakali od smijeha.

mi smo ga gledali na vjeronauku i tisina nije bila ni kad smo ga gledali a ni kad smo izlazili... (ista smo skola) ona prva scena dok ga juda izdaje mi je dosadn, zapravo dalje nisam gledo od te sce-ne jer smo se zajebavali, a i glupo mi je gledat po sata pa onda poslje cjeli flim... al u biti idu mi na kurac kad na teveu izlaze iz kina kojekake medijske licnosti pa pizde kako su plakali i doivljavali ekstaze i sta ti ja znam sta sve ne... heh. mi smo jos zajebavali casnu da mi to necemo gledat jer je ilegalno, a lopov je i onaj ko drzi ljestve... (entreat - iskon forum)

Dolazimo na mjesto događaja i kad smo ugledali " rupu " u bakinom vrtu nismo znali bili se smijali ili plakali od tuge.

Zidar i njegova žena još uvijek su neutješno plakali, kad li se njihova božićna jelka odjednom rasplamsa.

Ljudi koji putuju tako će vam reći kako su ih njihovi putovi mijenjali, kako su slomili mnoge glupe predrasude, kako su slomili vlastite strahove, kako su naučili toliko toga, kako su savladavali izazove i postajali hrabriji, kakao su se zabavljali kao nikada u životu, kako su probali hranu i okuse o kojima nisu mogli ni sanjati, kako su se nagledali ljepota od kojih zastaje dah, kako su upoznali mnoge predivne ljude, kako su stekli neraskidiva prijateljstva, kako su plakali na tuđe tuge i smijali se tuđoj sreći, kako, i kada nisu razgovarali istim jezikom, otvoreno srce i veliki osmjeh je bilo ono što su razumjeli svi.

DAN KADA SU SVI PLAKALI - članak koji je već prethodno objavljen.

Plakali smo za Budvom, koja je bila blizu izbora domaćina, ali je u zadnjem krugu, tijesno izgubila od ovoga sibriskoga protukandidata

Ovoga puta bećarsko srce Šime nije izdržalo već je kapnulo nekoliko suza već pri prvim stihovima: Kad je ćaća konja prodo svi smo plakali Ni on svoje suze nije mogo ' sakriti Mati je za večerom dugo molila K ' o da je sa našim vrancem sreća prodana...

Baltazar nije sedmica na lotu ali ovi šta stoje iza Ivaniševića skupa sa Karamarkon je gora kombinacija od Keruma... da nebi mi sutra plakali.

Bilo je to emotivnih par dana, plakali smo i smijali se, što se vidi i u predstavi, kazala je Natali Bošnjak nakon premijere.

Neki su nam poslije rekli kako su plakali koliko su bili ganuti Matejinom pričom i završnom pjesmom hodočasnika.

I bio je tu: naš dečko, od 4550 gr. i 54 cm., tata i ja smo se smijali i plakali od sreće.

Adam i Eva su se, najpre, sakrili u jednu pecinu, gde su bez prestanka plakali i govorili: " Daleko smo mi od zivota ".

Crna humoreska ili dan kad smo plakali

Ljudi su bili sretni i plakali su od smijeha.